DAN 84 (1872.55 – 1900.17 km) (7.9.2019.)

Nelagodno sam se u 6h probudio, vani je još uvijek kiša padala i ljubičaste munje krasile su nebo. Hvatala me nervoza jer nisam znao kad ću krenuti dalje, a danas bi trebao doći do Omiša, takav je dogovor pao s Bilijem i Jesenom. Nešto prije 8h kiša popušta i kao iz topa, ali naravno nakon doručka ?, pakiram se, pozdravljam domaćine i put pod noge. Pratim DUT markaciju na cesti i već poznatim mi stazicama spuštam se ispod Klisa pa ponovno penjem prema Gornjem Sitnom. Nekaj nije dobro, umor me hvata i borim se držati relativno ok tempo, ali već od ranog jutra vidim da će dan biti zahtjevan.

U glavi dijelim sekcije današnje rute, reko ajmo prvo 15 kilometara do Gornjeg Sitnog, tamo ima dućan pa ću se malo okrepiti. Dolazim do sela, sjedam u konobu, red kave i kole i prema dućanu, kad eto iznenađenja. Dućan ima bizarno radno vrijeme, do 11:30h, a ja sam došao oko 11:40h. Ok, ajmo do groblja iza Dubrave, tamo sigurno ima špina pa ću se malo osvježiti. U tih sam se četiri kilometara fino napatio, dio staze je zarastao, a na jednom je dijelu, nakon groblja, stablo niskog rasta palo nasred staze pa ga je bilo poprilično teško prekoračiti, odnosno ispenjati. Na nebu se pojavljuju oblaci, a ja se mentalno pripremam za sljedeći komad puta, do Gata. Pratio sam neku planinarsku stazu, ali u jednom trenutku staza prolazi kroz nekakav zaselak, gubim marku i na kraju sa ruksakom na leđima skaćem dolje sa poprilično visokog zida jer sam marku spazio ispod zida, a bio sam prelijen vraćati se nazad i tražiti gdje sam fulao. Skok dolje, bol u lijevom koljenu i peglaj dalje, ostalo je još manje od dva kilometra do Gata.

Iznenađen dolazim do Gata – pa ovdje ima birtija! Nemrem vjerovati, ne sjećam se toga sa DUT-a, vjerojatno zato što trkači ovdje dođu po mrklom mraku. Oduševljeno sjedam i naručujem pivo :) Nakon dvije pive vremena čujem se s Jesenom, pita me gdje sam i da li sam se čuo s Bilijem. Malo sam bio lijen pa sam tako i odgovorio, a kad vidiš čuda, za nekoliko minuta eto Bilija na biciklu. Bio je to biznarno smješan prizor, čovjek od dva metra na malom Pony biciklu! Kad smo krenuli razglabati o trail trčanju i utrkama nismo stali par sati pa smo hajku preselili kod Bilija doma. Večeras je Bili moj domaćin, a Omiš će pričekati do sutra :)

DAN 85 (1900.17 – 1922.31 km) (8.9.2019.)

Probudio sam sa oko 7h i dok sam lagano dolazio k sebi Bili je već bio na nogama, pripremao nam je gablec. I danas odugovlačim start pa tek u 8:30h krećem prema Omišu. Pozdravio sam se s Bilijem, a prije nego što sam krenuo dalje fotkali smo se u mojoj novoj DUT majici, koju mi je Bili poklonio. Bilo je tu i dodatnog DUT swaga koje sam dobio na poklon pa sam kod Bilija ostavio nekolicinu stvari da mi poštom pošalje nazad doma.

Tek sam krenuo, a već znam da sutra definitivno moram uzeti 0-day i odmoriti. Jasan indikator tome bio je obilati znoj koji me već od samog početka pratio sve do Omiša. Iako umoran, uživao sam na stazi do Omiša, hodajući nizbrdo po serpentinama svaki zavoj otkrivao je novi pogled na Cetinu! Kroz sat vremena bio sam u Omišu i šetao ulicama starog grada.

Uzeo sam si gotovo 2 sata odmora, ali crkveno zvono točno u podne naznačilo je da moram krenuti dalje. U Omiš se uvijek rado vraćam pa mi je teško bilo krenuti dalje, ipak je ovo najjužnija točka Hrvatske koju sam posjetio prije CLDT-a. Znam da me čeka opaki uspon na Omišku Forticu, u svega 1.5 km penjem se 300 metara. Na putu prema gore srećem turiste obučene u svakojake kombinacije, a posebno su se istakle starke i štikle. Nemrem to gledati pa nakon par minuta odmora kod Fortice peglam dalje po Omiškoj Dinari prema skloništu Luda Kuća.

Priznajem, u nekoliko sam se navrata doista napatio na putu, ali Omiška Dinara ovdje uzima zlatnu medalju. Sunce je bezobrazno pržilo, a ja sam se u samo 4km popeo preko 600 metara i došavši do skloništa srušio se na klupicu. Odmarao sam tako dobrih 20-ak minuta dok nisam krenuo dalje. Već sam jučer, otvorivši Guthook Guides aplikaciju, znao da večeras spavam u Hostelu Dalmatia, a dobra je vijest da sam većinu uspona odradio u prvih nekoliko kilometara pa još samo trebam nekako izgurati tih 15-17 km i zasluženi dan odmora je tu.

Put me dalje vodio do crkvice Sv. Vid, koja leži na litici iznad serpentina za Lokvu Rogoznicu. Na putu do crkvice prošao sam opožareni dio koji je mirisom odavao dojam da je ovo područje gorilo nedavno, iako vizalno tako nije izgledalo. Razgledao sam crvkicu i uputio se serpentinama prema dolje. Odavno sam popio svu vodu koju sam nosio iz Omiša, a serpentine prepune grubog makadama uvelike su mi otežavale spust.

U jednom sam trenutku, nakon serpentina, a hodajući po nekakvom pješćanom putu, naišao na drvo šipka sa kojeg sam brže-bolje otkinuo jedan plod. Iako je bio nezreo, zgruntao sam da mora sadržavati nešto vode, toliko sam bio žedan. Bio sam u pravu, ima vode u tom šipku, jel, ali kako je plod bio nezreo bio je apsolutio kiseo pa sam na kraju bio još žedniji nego prije. Krenuo sam dalje sa okusom u ustima kao da sam upravo prožvakao šaku krede, ali spas sam našao u vinogradu za nekoliko stotina metara. Poslužio sam se grozdom crnog grožđa, što je na trenutak utažilo moju žeđ no grožđe je bilo toliko slatko da sam opet bio žedan.

Ipak, nazirem kraj današnjeg puta, prolazim makadamima iznad Mimica i polako se spuštam prema Marušićima, gdje se nalazi Hostel Dalmatia. Već sam jutros nazvao i rezervirao smještaj pa je samo trebalo nekako se dovući do tamo. Do hostela dolazim oko 18h i već na izdaleka čujem glazbu laganu za uši, a na ulaznim me vratima dočekuju dva umiljata škotska ovčara. Dean, vlasnik hostela, slovi iz Teksasa, a u Hrvatskoj se skrasio početkom 2000-ih i prije četiri godine otvorio hostel.

Svakakvi se svijet ovdje skupio, redom mladi ljudi željni avantura koji su planirano ili neplanirano nabasali u Hrvatsku. Dean mi želi pokazati hostel i okolicu no ko iz puške ga zaustavljam jer toliko sam žedan da prije svega moram popiti hamper vode pa tek onda možemo ići dalje. Red vode, red pive, a večeras je u hostelu pizza night pa smo svi korisnici hostela stacionirani u kuhinji i pravimo pizze. Večeras se mogu opustit jer sutra je 0-day.

DAN 86 (0-DAY) (9.9.2019.)

Ne znam zašto no nisam baš najbolje spavao pa se budim bez energije, spuštam se u prizemlje, osim Stephanie svi još spavaju pa u tišini kuham kavu i časkamo uz zvukove nekog morning coffee jazz mixa koji sam pustio na YouTubeu. Za danas sam zacrtao strogo mirovanje pa tako odbijam svaki poziv za plažu, hike, bike ili kakve druge aktivnosti. Ne želim se nepotrebno naprezati jer sutra trebam potegnut minimalno 30 kilometara do Makra, sela iznad Makarske, a možebitno i više, ovisno gdje ću naći smještaj.

Kroz dan sam malo mozgao zašto sam prijašnjih dana bio toliko umoran, bez obzira na rezervirani tempo hodanja. Naime, od početka sam se puta radovao dolasku do Cetine i Omiša pa sam, izgleda, u nekom trenutku odredio to kao završnu točku puta iako do cilja na Prevlaci imam još gotovo 400 kilometara. Nisam pomišljao o odustajanju, dapače, imam još samo desetak dana do kraja puta i postat ću druga osoba koja je uspješno prehodala Hrvatsku, spojivši sve četiri točke, od najistočnije, preko najsjevernije i najzapadnije pa sve do najjužnije. Ipak, glava je bila negdje drugdje, koliko sam se radovao završetku puta, toliko sam i razmišljao kako da odgodim kraj. Počeo sam razmišljati i o posljedicama puta, kako pozitivnim, tako i negativnim. Bez obzira što su prevladavale misli o povratku u grad i traženju posla, iste sam ostavio za koju drugu priliku i pokrio se plahtom preko glave. Sutrašnje probleme ostavi sutrašnjem tebi, jel.