DAN 87 (1922.31 – 1953.47 km) (10.9.2019.)

Alarm je potiho zazvonio već u 6h, na prstima sam sišao iz kreveta da ne probudim ostale i krenuo prema kuhinji. Moj plan da se išuljam nije uspio jer čim sam krenuo prema vratima Björn se probudio pa smo se pozdravili, što je izazvalo lančanu rekaciju buđenja i pozdravljanja s ostalim cimerima. Oh, well ?

Nakon doručka i kave bilo je vrijeme da krenem, u 7:30h već sam na stazi uz more, hodam do Piska. O kako su mi poznate ove staze, turisti se polagano bude, koračaju prema zabačenim plažama, a sunce nas počašćuje svojim veličanstvenim zrakama. Uz more hodam sve do Brela gdje naglo skrećem prema sjeveru kako bi izbjegao nadolazeću cestu. Preko sela Gornji Kričak i Topići idem prema Bastu, čime sam efektivno ušao u PP Biokovo. Nakon Brela shvaćam da će dan biti pakleno vruć no bez obzira na to odlučujem odmoriti u Bastu jer sljedećih 20-ak kilometara nemam gdje nadopuniti vodu pa je ovo savršena prilika da odradim i ručak.

To je to, došao sam na Biokovo, po mnogima našu najlijepšu planinu. Ne znam ja, prvi puta sam ovdje :) Od Basta krećem u smjeru vrha Gradina no produžujem za selo Baškovići. Iznenađen sam činjenicom koliko su staze ovdje uređene no isto tako i količinom makadama. Naime, bez obzira što sam prošao pregršt lokacija za penjanje i što su markacije i table od mjesta da mjesta savršene, razočaran sam činjenicom da hodam samo po makadamu. Tako mi i treba kad nismo najbolje odradili sekciju ulaska na Biokovo. Ipak, ima nade. Biokovsku ćemo sekciju u sljedećoj iteraciji CLDT trase izmjeniti, a i serpentine iznad sela Baškovići časte prekrasnim pogledom na Makarsku.

Danas svakako moram doći do sela Makar, 1.5 km iznad Makarske pa bi onda bilo dobro razmisliti o smještaju. Šaljem poruku Srećku, koji trenutno živi u Zagrebu no rodom je iz Makarske pa sam siguran da će mi pomoći pri pronalasku smještaja u okolici. Unutar sat vremena povratno mi se javlja s lokacijom večerašnjeg smještaja. Iako nema nikoga oko mene, nisam skrivao veselje što će me večeras ugostiti Srećkovi roditelji, što znači da ću još jednu noć spavati u normalnom krevetu. Treba mi to, osjećam da se nisam dovoljno odmorio pa prije pravog uspona na Biokovo želim se što je više moguće napuniti baterije.

Dolazim u Makarsku kod Srećkovih doma, upoznajem njegove roditelje, popili smo pivo, a pojelo se i domaće varivo. Ne sjećam se kad sam zadnji put jeo varivo, minimalno 87 dana je prošlo :) U međuvremenu mi je Srećko napisao nekoliko paragrafa teksta o najboljim lokacijama u Makarskoj pa sam se uputio prema gradu. Iako je mrak već pao, grad se nije ugasio, ali ja sam bio druga priča pa sam tako odlučio obaviti dućan i pojesti sladoled iz slastičarnice koja u Srećkovoj knjizi ima 5/5 ocjenu.

Lijepa je Makarska, sjedim na rivi, gledam turiste i lokalce kako pokušavaju komunicirati na nekom krnjem engleskom i sve mi je to skupa poprilično zabavno. U međuvremenu prolaze neki momci u zatamnjenom SUV vozilu, iz auta gromi jedna od Thompsonovih pjesma, a na suvozačevoj strani sjedi momak u bijeloj wife beater majici (bijela potkošulja) na vratima auta i iz svega glasa, altruističnim žarom pjeva istu pjesmu spomenutog pjevača. Zapanjen time što mi se odvija pred očima odlučujem skratiti posjet gradu i poći leći.

DAN 88 (1953.47 – 1991.54 km) (11.9.2019.)

Ujutro me Srećkov tata, gospon Tomi, odbacio gdje sam jučer stao, do Makra i nakon dobrih 20-ak minuta ponavljanja gradiva o biokovskim stazama i izvorima vode spreman sam za uspon. Optimističan sam, jučer smo uz pivo raspravljali o stazama na Biokovu, u kakvom su stanju i gdje je najbolje proći. Saznao sam da je većina jučerašnjih makadama nastala prije nekoliko godina kada su staze konvertirane u požarišne puteve. Nothing we can do about that, ionako ćemo ih u sljedećoj iteraciji staze zaobići.

Oko 7:40h iz Makra serpentinastom stazom krećem prema gore. Ima tu svijeta, skupina stranih planinara kreće u isto vrijeme kao i ja no već ih za nekoliko minuta prestižem i ostajem sam na stazi. Nije prošlo niti pola sata, a ispred mene se pojavljuje konj i dvije mazge. Mislim da sam se više ja splašio njih nego oni mene, malčice sam bio nervozan jer nisam znao kako će životinje reagirati jer im prilazim s leđa, a na sebi nose težak teret. Ipak, sve je prošlo ok. Saznao sam od lokalnih momaka, koji su bili u pratnji životinjama, da se povlače kablovi prema vrhu Sv. Jure pa je dobar dio staze kojom hodamo drito po sredini razvaljen. To je, naravno, otežalo put prema gore, ali što se mora nije teško, jel.

Nekako sam se pripremio da će ovaj uspon biti teži, no riješio sam tih 5km i 1100 m visinske s punim ruksakom za točno 2.5h i izbio na vidikovac Štrbina. Pogled prema Makarskoj je prekrasan, a s druge strane otvaraju se pogledi prema sjeveru Biokova. Odmaram se i upijam poglede, a društvo mi pravi peteročlana obitelj podrijetlom nekog od slavenskih naroda, oboružani sportskim sandalama. Čak su i djeca imala sandale na nogama. Neka, Biokovo je jedna nadasve travnata planina, a spašavanje od strane HGSS-a je besplatno. Krenuli su tako oni stazom prema vrhu Sv. Jure, a ja još malo ostao na vidikovcu upijati poglede.

Prošlo je 11h, lagano sam već i gladan, ali danas sam odlučio ručati u restoranu koji je na trasi (Vrata Biokova) pa stiščem zube i krečem dalje jer znam da me od hamburgera odvaja cca 11 km, odnosno barem 2.5h hoda. Zaputio sam se prema vrhu Perčin pa prije Prženovca skrećem desno i nakon 2 km izbijam na Biokovsku cestu gdje se nalazi info kućica Parka. Dobrih 30 minuta razgovaram s djelatnikom, razglabamo o neopreznim turistima i količini automobilskog prometa na Biokovu, a u tom trenutku iz smjera Vošca spušta se 3 autobusa prepuna blijedih turista. Nekako sam se osjećao napadnutim, njihovi pogledi kao da su bili upereni samo u mene, kao da su me gledali ko nekog čudaka tu sad sa ruksakom. Nije mi se to svidjelo, kvarili su mi doživljaj Biokova koje mi se toliko svidjelo da sam odlučio prvom prilikom vratiti se nazad.

Javio mi se i Toni iz SAK Ekstrema, rekao da me domar u domu Toni Roso na Vošcu očekuje sa okrepom, no tad sam bio predaleko da bi se okretao nazad. Šteta, ostao bih prespavati da sam prije uspio pročitati poruku, nije mi se žurilo otići sa Biokova. Prekrasna je i slažem se, najlijepša domaća planina. Na putu prema restoranu puštam si Country Roads na YouTubeu, a puštam i pokoju suzu. Prolazim pored dezigniranih mjesta za pašu i ruševina pastirskih stanova i čudne mi se misli motaju po glavi. Možda bi mogao ostati koji tjedan ili mjesec dana, možda pastiri trebaju pomoć, ne bi bilo na odmet ostati, neće CLDT nikuda pobjeći. Nakon neidentificiranog broja ponavljanja Country Roadsa i ovakvih ramišljanja ipak je razum prevladao pa rekoh sam sebi: “aj’ ti fino dolje na burger pa produži dalje, kaj sad tu briješ”.

Nakon klope krenuo je spust sa Biokova, trebalo je doći u 23 km udaljeno mjesto zvano Živogošće Blato. Gledam Google Maps, tamo je nekakv kamp pa ću do tamo nastojati dogurati. Već je debelo pao mrak, a ja iscrpljen dolazim u kamp, red kole i pive i vrijeme je za postavit šator. Sadržajno je bilo i u kampu, no o tome nekom drugom prilikom, sutra ciljam na rani start jer odmah na početku moram prevaliti nekoliko kilometara na izuzetno prometnoj Jadranskoj magistrali.