DAN 82 (1800.48 – 1831.29 km) (5.9.2019.)

Prije jutarnjeg misnog obreda pozdravljam Jovana i već sam u 7:30h na putu koji vodi oko Perućkog jezera pa sve do hidroelektrane na jezeru i dalje kroz zaselke dolazim do sela Potravlje. Godila mi je ta šetnja pored Perućkog jezera, pogotovo jer je sunce lijeno izlazilo pa sam okinuo i par fotki.

Na rubu sela, prije uspona do doma Orlove Stine stajem kod zadnje kuće gdje su me ugostili gospodin i gospođa kojima sam nažalost zaboravio imena. U retrospektivi, ne sjećam se zašto se nisam fotkao s njima i zabilježio njihova imena, no u sjećanju mi je ostala gostoljubivost domaćina i ugodna atmosfera. Nakon obilnog obroka i kolača sjedili smo i razglabali o svemu i svačemu preko sat vremena. Prisjetili su se kako su i Maria Careka ugostili prije koji tjedan dok je hodao Via Adriaticu. Nakon više od sat vremena bilo je vrijeme da pođem, čekao me bezobrazno težak uspon do doma Orlove Stine od Glavinića pa na dalje.

Iskreno, ne znam tko je došao na ideju da preko gotovo vertikalanog kamena provede stazu no očito je to nekome prošlo. Osim što je staza donekle zarasla, markacije su gotovo nepostojeće pa sam se morao oslanjati na prošlogodišnji GPS trag, ali kako mi se čini i Nikola se tu fino gubio. Razgovarao sam i s Mariom, koji je potvrdio slične tegobe na ovom dijelu staze ?

Nisam uspio cijeli uspon odraditi u komadu, morao sam na dobrih 20-ak minuta stati i odmoriti, iz mene je curila bezobrazna količina znoja i bez obzira što sam toliko pojeo sat vremena prije opet sam osjetio glad. Napokon sam kod doma, ima i zimska soba, odlično! Iako je tek 17h, svoju kvotu od 30 km sam ispunio i danas više nigdje ne mrdam. Kuham si dvije večere, trail hunger je ozbiljno pokucao na vrata.

Nakon večere pokušavam uhvatiti nešto signala no zanimljivo je kako sam dosad većinu dana završavao na mjestima gdje jedva hvatam signal pa niti blogove ne mogu napisati. Poprilično rano, već prije 21h, idem spavati kako bi sutra što ranije krenuo dalje. Budim se negdje oko 3h i kao da sam imao neki predosjećaj palim naglavnu lampu i spazim štakora par metara od mene. Ne znam zakaj, ali zbog toga više nisam mogao spavati. Malo dremuckam do 5h, ali oko 5:30h sam već na nogama.

DAN 83 (1831.29 – 1872.55 km) (6.9.2019.)

Spakirao sam se već prije spavaja pa je samo trebalo nešto prigricnuti i krenuti dalje. U 6:30h sam već na putu i moram priznati da je ljeto gotovo, poprilično je hladno pa sam startao sa vjetrovkom. Gledam kartu i gruntam si koliko danas trebam hodat, vrlo vjerojatno ću do Klisa jer između nema baš mjesta za kampirati, što znači da danas moram potegnuti barem 40 kilometara. Neće biti lako, ali dovoljno sam rano krenuo pa sam pozitivan.

Prva kontrolna točka današnjeg dana jest Neorić, mjesto udaljeno 16 km od Orlovih Stina. Navodno da tamo ima dućan, ali ulaskom u selo na prvu ne vidim apsolutno ništa. Ipak, spazio sam kladionicu, a čim ima kladionice ima i života, jel. Ispada da ima i dućana. Gablec, sladoled, kola i put pod noge. Čuo sam se i s Tatjanom, planinarkom iz Zagreba koja je nedavno hodala Via Adriaticu sa svojom kćeri. Predložila mi je mjesta za noćenje na ruti skroz do Omiša, ali savjetovala da izbjegnem Klis jer ću tamo teško što naći. Ovih se dana dopisujem sa popriličnom količinom ljudi, većinom planinari i moram priznati da otkako sam došao u Dalmaciju stvari su se promijenile. Veselim se tome što se približavam Omišu, domu Dalmacija Ultra Traila, a i ljudi počinju prepoznavati ovo što radim, moj cipelcug. CLDT je napokon na karti, mislim si. Ovo kaj delam ima nekog smisla, nije to samo moja sebična želja da uzmem tri mjeseca pauze od posla. Razmišljam o tome koliko sam novih ljudi dosad upoznao na putu, koliko mi je ljudi zapravo pomoglo pa me sve to čini poprilično emotivnim. Proveo sam mnogo uzastopnih dana gotovo bez signala i kontakta s ljudima pa je ovo poželjna promjena tempa, ipak je čovjek po naravi društvena životinja.

Stajem u Dugopolju, red kole i pive i vrijeme je za dalje. Sunce polagano popušta, temperatura pada pa je ugodnije hodati, a Klis je nadomak ruke, udaljen samo 8 km. Oduševljeno hodam po Rimskoj cesti do Klisa, vidim i Klišku tvrđavu od kuda sam prošle dvije godine startao DUT 100 km utrku. Obje godine nisam uspio završiti utrku, ali to je priča za koju drugu prigodu.

Dolazim do Klisa koji je prepun ljudi i automobila i ispada točno onako kako je Tatjana najavila, ovdje neću imati gdje prenoćiti. Rezignirano sjedam u kafić, rokam kavu i kolu kako bi izdržao još koji kilometar dok negdje ispod Klisa ne nađem mjesto za noćenje. Počinjem se spuštati po cesti, pratim trasu DUT-a, vidim ljudi se okupljaju oko crkve, valjda će misa uskoro. Prolazim pored starije gospođe, pozdravljam ju i mislim si: “Pa nije smak svijeta, negdje ću naći smještaj.”. Na kraju mi je gospođa Ivka ponudila da šator postavim u njezinom dvorištu pa je predložila da ju pričekam ovdje na zidiću dok ne dođe sa mise.

I tako čekam ja dobrih dva sata, pijuckam vodu i žvačem gumene bonbone, ali sad sam već lagano zabrinut. Prošlo je dva sata, a tete Ivke još nema. U tom se trenutku teta Ivka pojavljuje, produžujemo par minuta do njezine kuće, upoznaje me sa svojim mužem Ratkom, klopamo i gledamo utakmicu skupa. Pričam im o CLDT-u i jako su zainteresirani, ne čudi ih ideja pošto su već navikli da luđaci prolaze kroz Klis, zahvaljujući Dalmacija Ultra Trailu ?

Ratko, Matija i Ivka :)

Kada mi se prije cirka dva tjedna slomio štap na spustu sa Učke primjetio sam promjenu u sebi. Naime, siguran sam da bi prije puta bio nervozan oko toga što sam upravo 100 eura bacio u vjetar, no tad mi doslovno prolazilo kroz glavu “kaj sad, nekako ću”. Danas sam potvrdio isto i shvatio da se treba prepustiti putu, nekako će sve doći na svoje. Zahvaljujući tome večeras spavam pod krovom, u toplom krevetu. Sutra putevima DUT-a krećem prema Omišu!