Danas je iz Zagreba do Osijeka potegnuo Goran. Moj šaman, životni guru, a prije svega prijatelj. Navodno da je vrlo ugodno vozit se HŽ vlakom šest i pol sati. Goran će nas narednih par dana pratiti u svojstvu biciklističke podrške i izvidnice – njega ćemo slati na frontu da izvijesti o stanju komaraca u Kopačkom ritu ?

Nakon kaj smo se bezobrazno najeli u restaču, komentirali smo kako se Osječani bespotrebno žale na komarce – naspram onoga što smo pretrpjeli prijašnjih dana. Oh boy kako sam se opekao, pao je mrak i roj komaraca se probudio. Ostavio sam Gorana i Kristinu da se snađu kako znaju i brzinom munje otrčao do hostela gdje ćemo prenoćiti.

DAN 6 (100 – 118 km) (21.6.2019.)

Danas počinje niz kasnih starteva pa tako put Kopačkog rita krećemo tek oko 9h ujutro. Prije toga trebalo je kupiti klopu i nešto za zaštitu od komaraca. Gorana šaljemo biciklom da obavi dućane, a Kristina i ja krećemo dalje kroz Osijek. Stajemo na placu i kupujemo dimije, ali kapu sa mrežom za zaštitu od komaraca nigdje da nađem. Nervoza me lagano puca, nabrijali su nas mještani o stanju u ritu da najradije tamo ne bih išao.

Neka, Goran će nešto iskemijat i dofurat, bit će to ok. Završavamo dugu šetnicu uz Dravu i ulazimo u Kopački rit. Osim što je pakleno vruće, komaraca gotovo da nema. Nikad nisam bio ovdje tako da sam ugodno iznenađen ljepotom prirode i životinjskim svijetom. Teško je to opisat, bilo je tu čaplja, roda, labudova, kornjača i čagalja. Jeste li znali da je Kopački rit dom čak 19 vrsta komaraca? Nisam niti ja do sumraka tog dana :) U međuvremenu je Goran dofurao kapu za zaštitu od komaraca, sve će to biti ok.

Već smo lagano bili i umorni, a ko za inat naišli smo na kafić Lopoč koji, ne biste vjerovali, stoji na bari. Lagana šetnica mostićima preko bare prepune lopoča i desetak minuta kasnije pijemo hladno pivo i potom ručamo.

Plan je bio naći mjesto za kampiranje kod dvorca Tikveš no Goran nam javlja da je šuma između Kopačevog, Tikveša i dvorca prepuna komaraca te da je taj komad nemoguće danas riješiti u komadu. Odlučujemo bivakirati na nasipu i tu se rastajemo s Goranom, 150km bicikla na ugodnih tridesetak stupnjeva i ponešto komaraca uzelo je danak i Goran se vraća nazad u hostel. Vidimo se negdje oko Koprivnice!

Žabica na šatoru :)

DAN 7 (118 – 144.8 km) (22.6.2019.)

Zalazak sunca u Kopačkom ritu bio je nešto prekrasno. Jedino što je moglo nadjačati taj zalazak jest izlazak sunca sljedeće jutro. Budim se oko 5h, Kristina još hrče no to ne smeta svakodnevici Kopačkog rita. Dobrih sat vremena sam gledao kako se sunce sve više pojavljuje na horizontu i ptice bude te odrađuju jutarnju rutinu. Posebno me se dojmio par nesramežljivih labudova.

Spremamo se i napadamo šumu do Tikveša koju je Nikola opravdano prošle godine nazvao zemljom komaraca. Blato i komarci postali su nam svakodnevica. Odmaramo se kod dvorca Tikveš dobra dva sata, kuhamo gablec i malo istražujemo kompleks. Naime, Tikveš je nekad bio destinacija za škole u prirodi pa se dvorac obnavlja u sklopu projekta izgradnje edukativnog centra. Lijepo je to mjesto, drago mi je da će ponovno zaživjeti.

Oko 20h dolazimo do Zmajevca i pokušavamo naći mjesto za prenoćiti. Nešto me vuče na otvoreno, no Kristinina intuicija pokazala se boljom. Čim smo se sklonili ispod strehe mrtvačnice desio se dosad neviđeni prolom oblaka. Kiša je lijala do cirka 1h u noć pa smo ostali relativno suhi. Budim se u gluho doba noći i nalazim Kristinu kako pod svijetlom svijeće kuha juhu. Otišao sam nazad spavati.

DAN 8 (144.8 – 167 km) (23.6.2019.)

Budimo se oko 6h i lijeno spremamo, malo promrzli i pokisli spuštamo se u mjesto da obavimo nabavku hrane. Oboje smo se zaželili neke masne podriguše pa sjedamo na zidić tik do dućana i slažemo si zidarce.

Nisam stigao zagristi taj vrhunski sendvič koji sam si složil, u sekundi je pao takav pljusak da smo bili mokri u roku nekoliko sekunda. Nije mi to više bitno, u meni se okida nekakav zaštitnički gen, moram zaštititi tu svoju kreaciju koju većinski krasi NTL Šunkarica i Tommy majoneza pa riskiram sve da ga zaštitim. Trčimo preko ceste jer birtija je otvorena. :)

Nekak me to sve zbediralo i izgledao sam ko da su mi sve lađe potonule, no slušanje razgovora u bircu na miksu hrvatskog i mađarskog jezika vratilo me iz depre. U Zmajevcu, naime, stanuje kombinirano Hrvatsko i Mađarsko ljudstvo.

Krećemo prema Kotlini, hvata nas takav pljusak i grmljavina, konstantno kročimo po bujicama dubokim preko gležnja, a gdje je bujica prošla prati blato do koljena. Ovdje me Kristina iznenadila koliko je fotki okinula (“motivi su prekrasni”, jel), a voda nam skoro do grla ? Dolazimo do Kotline i kiša doslovno prestaje i taj dan više ne pada.

Nakon Kotline krećemo prema Banskom brdu, prva uzbrdica na trasi CLDT-a, jeeej!! Skroz do Popovca hodamo po trasi nedavno održanog Baranja Traila pa su staze nakon kiše nezavidno blatne i pune komaraca. Penjemo se na Bansko brdo i zadovoljni sobom ručamo pored nekog vinograda. Umoran stavljam stvari da se osuše na žicu vinograda, ali mi nije jasno zašto me sve nešto trese, neki elektricitet. Dok sam skužio kaj se događa lupio sam se po glavi, žica koja ograđuje vinograd je naelektrizirana, zanimljivo je izgledalo micanje znojne obleke sa te žice.

Do Belog Manastira prolazimo kroz voćnjake i vinograde koje prati lijepo uređena biciklističko – vinska cesta (ima li bolje ceste??). Večeras spavamo u lovačkom domu Srndać koji su nam lovci istoimenog društva ustupili na korištenje i vrlo smo sretni jer ćemo večeras spavati na suhom. Dolazi Kristinin muž Dalibor u pratnji njihovih troje djece i smještamo se u domu, gablecujemo, malo se družimo, no ubrzo svi tonemo u san.

DAN 9 (167 – 193.6 km) (24.6.2019.)

Opet kasni start, užurbano se spremamo, po nas dolazi Zoran, dopredsjednik HPD Belišće, uzima zaprljani veš koji će nam teta Nada iz Valpova oprati, a mi navečer pokupiti.

Danas šatore i vreće za spavanje ostavljamo u Daliborovom autu pošto navečer u Valpovu imamo smještaj pa nema smisla tegliti to sa sobom. Odluka je bila dobra, jer vukli smo se kao puževi, u 3h prešli smo svega 7km, što je bilo poražavajuće za našu psihu. Opravdavali smo se blatom i lošim terenom :) Nakon ručka u selu Bolman nastavljamo prema Belišću, trasa prolazi pored nekakvog jezera koje je, izgleda, nakon nedavnih kiša preplavilo pa tako imamo finih 300-400m vode do koljena. Odrađujem to na brzinu i nakon toga dobivam dozu energije i rokam skroz do Belišća gdje u kafiću čekam Kristinu.

Belišće krasi prekrasna šetnica uz Dravu koja služi i kao biciklistička staza i dom komaraca. Taj dio doslovno pretrčavam, ruksak je poprilično lakši, utoliko što posljednjih 10km nemam niti kap vode. Lijep je to gradić, sve fino uređeno, a posebno me se dojmila količina biciklističkih staza dostupnih za nesmetano korištenje. Još skoknut do tete Nade po veš i to je to!

Dolazimo kod tete Nade, odnosno planinarke Nade koja nas ugodno dočekuje, jako je oduševljena našim pothvatom, priča nam o planinarskom društvu u Belišću u kojem je tajnica već zavidnih 11 godina. Nudi nas sokom, voćem i meni u tom trenutku bitnije, merzlim vinem! Radovao sam se kušanju Slavonskih i Baranjskih vina no morao sam čekat sve do Valpova da okusim prvu kap ? Teta Nada nam sprema voće za put i želi da ponesem butelju vina sa sobom. Nažalost moram odbit, no velikodušno prihvaćam domauće kobase, dobro će doć za gablec.

Večeras spavamo u Valpovu u garsonjeri Merinine mame, koja nam je istu ustupila na korištenje. Merina je prošle godine hodala CLDT-om pa nam je iznimno drago što nam je pomogla u vezi smještaja jer današnji dan nas je dobrano pokorio. Za sutra predviđamo vrlo kasni start i lagani ritam pa dokud dođemo, dođemo.