DAN 1 (0 – 19km) (16.6.2019.)

Nedjelja je, 8h ujutro. Aco i Saša dolaze po mene i krećemo prema Iloku. Nakon sastanka udruge, naravno, nisam oka sklopio pa sam u startu već neispravan.

U Iloku se javljam policiji, ispred Konzuma obavljamo ritualni unos mortadele i gaude te krećemo prema hotelu Dunav, najistočnijoj točci CLDT-a.

Pri polasku Aco je skoro suzu pustio, no na svu sreću bilo je dovoljno toplo (ugodnih 34 celzijevaca) da su mu sve suze presušile.

Malo se gubim jer ne mogu naći put u šumi pošto je jedan dio staze zarastao. Kristina je ovdje imala više sreće od mene pa je već prvi dan došla do Lovasa. Nije idealno, no vraćam se na cestu i preko Šarengrada dolazim do Bapske gdje ću prenoćiti. Prvi sam dan na kraju prohodao poprilično više kilometara, a da bi završio tek na 19-om kilometru službene rute CLDT-a. Oko 22h dolaze policajci provjeriti tko sam i što sam, sve prošlo ok.

Tu je noć bilo najgore nevrijeme koje sam doživio, šator se krivio i njihao dovoljno da odspavam samo 2h.

DAN 2 (19 – 46 km) (17.6.2019.)

Već u 4 ujutro počinjem sa pakiranjem i krećem prema Lovasu kako bi uhvatio Kristinu pa da skupa hodamo dio staze. 2h i 10km kasnije dolazim do Lovasa, nalazim se s Kristinom, obavljamo kupovinu u dućanu i krećemo dalje. Ujutro su me, onako amaterski, kao da prvi put planinarim, iznenadili žuljevi od prošlog dana, nastavljam dalje. Ta situacija mi je komična, jer zašto bi start puta dugog 2100km počeo bez žuljeva ako ne mora ?

Od Lovasa do Spomen doma Ovčara prati nas blato, lokve i bare nastale nakon sinočne kiše. To nam dosta usporava put pa tek oko 16:30h dolazimo do Ovčare. Kristina je tamo došla nešto prije mene i nalazim ju kako se sunča na klupi, kao da joj nije bilo dosta žege ova dva dana. :)

Tijekom dana kontaktirali smo Igora iz udruge zbog nedoumice oko puta, čovjek u par rečenica sasuo gdje trebamo skrenut i na koji put doći. Igor mi je također sredio smještaj u Vukovaru, no nisam se uspio čuti telefonski sa domaćinom (dodatnih 10km do Vukovara ne bi učinili divote za moje žuljeve nakon pređenih 30km) pa odlučujem tražit za pomoć sestričnu Katarinu i bratića Vilima, koji me spojio sa gospodinom Krnjićem.

Ovdje se rastajemo, po mene dolazi gospodin Krnjić i njegova žena te me primaju u svoj dom da prenoćim. Osjećam se donekle posramljeno jer već nakon dva dana moram stati da saniram žuljeve i prihvatim pomoć. Nisam tako zamislio početak puta, ali prihvatio sam to kako jest jer put je dug. Sljedećih dan-dva riješit ću se opreme koja se pokazala nepotrebnom i krećem dalje.

Kristina nastavlja stazom do Vukovara, nekih 10-ak km, gdje ju također trail anđeli dočekuju i smještaju kod sebe doma.

Nakon druženja sa domaćinima i odgovaranja na poruke zaspo sam ko klada.

DAN 3 (18.6.2019.)

Budim se oko 5 ujutro i prevrćem po krevetu, gledam rutu dalje i planiram sitnije dionice od maksimalno 20-25km. Počinjem sanirati žuljeve i raspakiravam ruksak da odvojim nepotrebnu opremu i tako malo olakšam ruksak. Ostatak dana provodim odmarajući i u društvu domaćina.

DAN 4 (46 – 75 km) (19.6.2019.)

Budim se malko nervozan, najradije bih ostao još jedan dan da žuljevi u potpunosti zacijele, no moram krenut dalje, bandažiram žuljeve i krećem dalje od Ovčare. Tu je Kristina negdje izgubila češalj pa se bacam u potragu, a autobus turista me gleda koji vrag to ja sad ovdje radim :)

Rokam da nadoknadim izgubljeno, na šetnici u Vukovaru sam doslovno jedan dio trčao koliko su komarci bili odlučni lišiti me krvi. Radim predah u restoranu Vrške gdje mi konobar mota led u stoljnjak jer su mi obrazi i usne nabubrili od uboda komaraca.

Ova godina je na području Osijeka i Vukovara posebna što se tiče komaraca pa sam došao malo nepripremljen. Da sam imao mrežicu za komarce cijela stvar bi bila daleko podnošljivija, no gdje god da sam u Vukovaru došao rekli bi “rasprodanooo”.

Prolazim Borovo i šator postavljam u selu Vera, opet me čeka nevrijeme, grmljavina i kiša tako da vrlo malo spavam i već u 4:20h krećem za Osijek.

DAN 5 (75 – 100 km) (20.6.2019.)

Komarci su odradili sačekušu i u bolovima pakiram šator i krećem prema selu Tenja. Kristina mi je javila da na groblju ima pipa gdje se mogu okrijepit i moram priznat da je toliko dobro došla ta pauza. Na kraju sam zaspao u hladovini drveta pokraj pogrebne kuće.

Teturam dalje i radim pauzu na poljskom putu pored D2 ceste. Onako filmski sam se bacam i širim po putu, prekrivam glavu šeširom. Iz sna me cimnuo auto koji se zaustavio nekoliko metara desno od mene. Mislim si, pa koji ga sad tjera da ovuda ide. Bacam lijeni pogled udesno, policija. Legitimiranje, izjašnjavanje tko sam i što sam i nakon toga idem dalje. Nisam prohodao toliko kilometara, ali stopala me dobrano peku. Dovukao se do hostela u Osijeku, otuširao, čuo s Kristinom i Goranom i radimo plan napada za sljedeća 3 dana, prolazit ćemo kroz Kopački rit do Belog Manastira i na dionici dugoj 60km nema trgovine pa se valja dobro pripremiti. Osim toga, Osijek je domaćin markera prvih 100km CLDT-a. Woohoo, I made it :)