Prečesto ljude oko sebe krasimo, a isto tako i oni nas, onom “nemoj biti tako sebičan” rečenicom. Zašto? Biti sebičan nije mana, dapače, vrlina je, a evo i zašto.
Ljudi su u osnovi sebična bića, no to ne mora nužno nositi negativnu konotaciju. Društvo je sebičnosti kao osobini naslikalo lošu sliku, no iz te sebičnosti zaista može proizaći i mnogo toga dobrog. Stoga, prije nego što krenemo dalje potrebno je jasno definirati razliku između sebičnosti i nesebičnosti.
sèbičan – koji misli samo na sebe, koji se brine samo o svojoj koristi; egoističan
nȅsebičan – koji nije sebičan, koji se daje nesebično; darežljiv, požrtvovan
altruìzam – razumijevanje za interese drugoga, požrtvovnost koja se iskazuje prema drugome, spremnost da mu se na razne načine pomogne; nesebičnost
Rođeni smo sebični
Ljubav je sebična. Neku osobu volimo zbog toga kako se mi osjećamo zbog toga, a posljedično tome činimo sve da tu osobu učinimo sretnom, čime smo i mi sami sretni i savršeni krug sebičnosti tako je zatvoren.
Kada netko pored nas pati ili gladuje, ne pomažemo toj osobi iz čiste empatije nego iz sebičnosti. Toj osobi pomažemo jer pomisao na to da postoji mogućnost da mi osobno na isti način patimo ili gladujemo obuzima nas i želimo napraviti sve što je u našoj moći da se takvog osjećaja riješimo. Konsekventno tome pomažemo osobi u njihovoj nevolji i tu se rađa empatija. Dakle, empatija potječe iz sebičnosti.
Ovo se možda sve i ne odvija na svjesnom nivou, no definitivno u našoj podsvijesti, programiranoj od strane naših gena da bude sebična. Ovdje govorim o sebičnosti kao mjernoj jedinici preživljavanja naših gena, odnosno nas, stojeva za preživljavanje tih gena. Stoga, sebičnost kao mana osobnosti ne može imati za izgovor da smo sami po sebi iskonski sebični. Sebičnost je odlika zbog koje se rađa suosjećanje, iako ne altruistično, no ipak suosjećanje. Uostalom, zar je bitno od kud potječe ta dobrota i suosjećanje ako nikome ne škodi, nego ustvari pomaže? Ako ste sebični i stalo vam je samo do vas samih i za nikog drugog ne marite, to je nažalost mana vašeg karaktera koja nema nikakve veze sa sebičnošću o kojoj ovdje pričamo.
Granica sebičnosti
Zašto smo sebični? Osim što smo tako genetski programirani, biti sebičan realnost je našeg života i društva u kojem živimo. Sve dok je novca i potrošačkih navika današnjice, bit će i sebičnosti. Sebični smo u većini slučajeva, što kratko i jasno pokazuje sljedeći primjer.
Na autobusnoj stanici čekamo autobus, isto kao i gomila ljudi oko nas. Po dolasku autobusa i otvaranja vrata naguravamo se ne bi li što prije ušli u autobus i zauzeli slobodno sjedeće mjeste, a da pri tome ne marimo za ljude oko nas. To je po definiciji svakodnevna sebičnost. No, što ako nas starica pogleda onako napaćeno i zamoli (ili ne?) da joj ustupimo naše mjesto? Tada imamo dva izbora – ili ćemo starici ustupiti mjesto i postupiti nesebično ili ćemo postupiti sebično i ostati sjediti.
Ako starici ustupimo naše mjesto iz toga proizlazi da njezina sebičnost, želja da sjedne u autobusu (bitno je razlikovati želju i potrebu, jer velike su šanse da starica igra na kartu kulturnog odgoja pa svaki put kada uđe u autobus očekuje da će joj netko ustupiti mjesto!) rezultira našom nesebičnošću ustupanja sjedećeg mjesta – A da se nismo naguravali da bi što prije ušli u autobus možda toj starici netko drugi ne bi ustupio mjesto. Dakle, sebičnost je u ovom slučaju vrlina.
Sebičnost je progresivna vrlina
Ne vjerujem da je sebičnost mana ljudskog karaktera koju bi trebalo iskorijeniti, nego odlika koju treba cijeniti. Naravno, mora biti kontrolirana kao i svaka druga ljudska karakteristika, poput dobrote, straha i tjeskobe. Zamislite dvije osobe, jedna je nesebična, a druga previše egocentrična. Koja je od tih osoba dobra, a koja loša? Odgovor je zapravo vrlo različit od onoga što ste prvotno pomislili. Naime, niti jedna od tih osoba nije niti dobra, a niti loša. Sve ima svoju dobru i lošu – negativnu i pozitivnu stranu. Ne smijemo odbaciti niti jednu od naših karakteristika. Umjesto toga, trebamo in navoditi u najboljem mogućem smjeru kako bi postigli najbolje rezultate (našeg karaktera).
Da li smo onda zapravo sebični? Možemo reći da smo rođeni sebični, no da s vremenom shvaćamo i cijenimo našu sebičnost i sebičnost ljudi oko sebe. Svakodnevno se ponašamo na način koji može biti interpretiran od strane ljudi oko nas kao sebičan, no, svaka radnja i svaka reakcija ovisi o našem poimanju situacije. Ponekad jednostavno nismo dovoljno zreli da bi shvatili situaciju pa se stoga ponašamo sebično.
Primjerice, ako vaše dijete radi što želi, a možda baš ne želi dijeliti svoje igračke s ostalom djecom, da li je to sebično? No, kako odrasta, počinje shvaćati da je zabavno igrati se s ostalom djecom i s vremenom ponašat će se drugačije. Drugim riječima, ponašat će se manje sebično.
Sebičnost ili altruizam?
Društvena smo bića, ne možemo živjeti usamljeno i ako želimo živjeti sretno tada i ljudi oko nas moraju biti sretni, a to zahtjeva mnogo posla i određenu količinu nesebičnosti u našim postupcima. Stoga, postavlja se pitanje, jesmo ili u osnovi sebični ili altruistični? Ljudske sklonosti nisu prvenstveno sebične: dobrota i altruizam evolucijski (dokazano) su cijenjene u najbližima i prijateljima.
Istraživanja provedena na 18-mjesečnim bebama pokazala su da će beba gotovo uvijek probati pomoći odrasloj osobi koja ima poteškoća s obavljanjem zadatka, bez da je odrasla osoba pokazala da treba ili zatražila pomoć. Ako odrasla osoba nešto slučajno ispusti iz ruke, beba će joj pokušati pomoć i podići taj predmet s poda, no ako odrasla osoba namjerno nešto baci na pod, beba neće pokušati podignuti taj predmet s poda.
Istina, društvo kakvo danas poznajemo ne bi opstalo da nema empatije i sklonosti prema jedinstvu, no bitno je znati da je sebičnost osnovna ljudska vrlina. Isto tako, sebičnost je progresivna vrlina, koju treba njegovati i cijeniti jer vodi do nesebičnosti pa tako i altruističkog ponašanja. Ipak, treba zapamtiti da ne postoji altruistička nesebičnost (bez obzira na gornji primjer istraživanja ponašanja beba), jer nismo rođeni u potpunosti nesebični. Iako od ranih nogu možemo pokazivati tendencije nesebičnosti, moramo imati na umu da je sebičnost osobina koja motivira gotovo sve naše postupke.