Strojevi za preživljavanje

Što je smisao života? Vječito, bezvremensko pitanje na čiji će vas spomen okolina instantno deklarirati kao čudaka koje dolazi u više oblika. Obećavam, ovaj tekst nije još jedan od onih od kojih vas boli glava, već subjektivan osvrt na znanstveni pristup smislu života.

Ovakav način razmišljanja često ostavljam za unutarnje monologe te situacije kada je omjer kapljice i ugodnog društva povoljan, so bear with me while I write this down. Koliko je filozofsko, toliko je zapravo i duhovno pitanje koje se odnosi na značaj života, odnosno življenja i postojanja općenito. No, što ako odgovor na ovo pitanje želite potražiti van okvira filozofije i religije?

Zašto smo ovdje?

Ako do sada niste zatvorili stranicu, vjerujem da s laganom dozom skepse čitate dalje.  Iako ne u ovoj izvedbi, sigurno se svaki dan susrećete s izvedenicama pitanja trenutno u pitanju (pun intended) kao što su “Što da radim?”, “Zašto smo ovdje?” ili “Koji je smisao našeg postojanja?”. Smisao života povezan je s našom svijesti, potragom za srećom, konceptom postojanja nekog svevišnjeg bića te dobra i zla – i naravno života poslije smrti. Dakako, mogu nizati još nebrojeno mnogo pojmova i simboličkih značenja vezanih uz smisao života, no svaki od njih suviše je subjektivan i predefiniran kulturnom klimom osobe koja postavlja pitanje. Što ako želimo konkretniji odgovor od “smisao života je u nama samima”?

Znanost nalaže da smo mi zapravo strojevi za preživljavanje. Pri tome ne mislim da smo mi strojevi za preživljavanje nas samih, već strojevi za preživljavanje gena. Teoretski, svi mi potječemo iz istog izvora gena, prajuhe u kojoj su se miješali i kombinirali geni.  Svaki atom u našem tijelu i svaki atom oko nas došao je iz jedinstvenog izvora, prije milijardu (ili više?) godina. Ljudi su zapravo reciklirani proizvodi iste “stvari”, što na prvi pogled zvuči doista loše, no jedino što ova rečenica govori jest da smo mnogo sličniji jedni drugima no što mislimo. Isto tako, naša mogućnost razmišljanja i donošenja odluka samo je neizbježna nuspojava genskog programiranja metodom pokušaja i pogreške. Dakle, naši su geni “shvatili” kako će imati veću šansu za opstanak ako svojem stroju za preživljavanje daju mogućnost racionalnog razmišljanja, jer mi, strojevi za preživljavanje, kao i geni, želimo produžiti naš životni vijek što je više moguće.

Sebični geni

Stoga, geni su vrlo sebični. Ne, geni nemaju različite osobnosti, no sebični su po tome što su u nas ugradili neke osnovne upute o tome kako produžiti naš vlastiti životni vijek, a pritom i njihov. Baš zbog toga bježimo pred opasnosti i izbjegavamo potencijalno opasne situacije, zbog tih ugrađenih pravila postupanja u takvim situacijama. No, te upute za preživljavanje ne upravljaju direktno i u potpunosti našim postupcima. Zato što imamo mogućnost razmišljanja možemo nadjačati naše osnovno programiranje.

Zamislite da se nađete u situaciji da se netko utapa u moru. Naši nam geni tada možebitno govore da ne pomognemo toj osobi jer je mogućnost da se i mi utopimo, odnosno da oni, geni, a posljedično i njihov stroj za preživljavanje prestanu funkcionirati, velika. Tada na scenu stupa naš zdrav razum koji nam nalaže da bez obzira na to što nam naš gut feeling govori da se držimo kopna, zbog suosjećanja i naše ljudskosti, ipak odlazimo u pomoć osobi koja se utapa.

selfish-gene-choccol

Geni su izuzetno sebični. Sebični su po tome što razmišljaju samo o vlastitom opstanku, no ponekad (često?) posljedično tome mogu pomoći opstanku i drugih gena. U tom slučaju ti geni (najčešće) komplementiraju jedni druge. Iz toga se rađa činjenica da smo mi, ljudi zapravo vrlo sebična bića, što je zapisano u jezgri našeg bistva. Altruistička nesebičnost ne postoji, ali više o tome u nadolazećim tekstovima. Geni nam u svojoj sebičnosti nalažu da tražimo najbolje moguće partnere, odnosno kompatibilne strojeve za preživljavanje kako bi se razmnožavali i tako osigurali opstanak njih samih. To dakako ne opravdava činjenicu da neke osobe varaju svoje partnere. Kako smo već zaključili, možemo svjesno odlučiti ne pratiti programiranje naših gena, stoga izvlačiti se na račun gena u ovom slučaju nije moguće. Osim što su sebični, geni su uistinu i pametni, inače ne bi tako dugo opstali. Sama činjenica da su nas programirali da tražimo kompatibilne seksualne partnere i ne zaustavljamo se na monogamiji ne bi sami po sebi bili toliko učinkoviti da nisu seksualni čin učinili toliko zabavnim.

Znanstveno gledajući, ili barem što se Richarda Dawkinsa (“Sebični gen”) tiče, smisao našeg života jest djelovanje s ciljem preživljavanja naših gena. Nekima ova definicija, odnosno odgovor na pitanje o smislu života nije dovoljna i to je sasvim uredu.

Iako je smisao života vrlo subjektivan pojam, mislim da ne bi trebali stati na jednom odgovoru. Ovo je jedno pitanje na koje bi definitivno trebali pronaći i prihvatiti više odgovora, a ne ostaviti ga kao nepromjenjivu konstantu. Na kraju krajeva, možda niti ne možemo dokučiti smisao života, ali definitivno možemo dati smisao našem životu.