DAN 70 (1533.63 – 1541.3 km) (24.8.2019.)

Dečki su tu trebali biti oko 9, no već se lagano približava 11h i postajem nervozan. Ne zbog toga što kasne, već zbog stanja na Zavižanu. Cijelo jutro škicam u smjeru Zavižana i ne piše nam se dobro, oblaci, magla i munje.

Ekipa iz HPD Sisak

Sisak ekipa je odavno otišla, ostao sam sam čekati i dok kažualno hvatam internet signal, oko 11h čujem žamor na cesti. Yup, došli su. Iz autiju izlaze Aco, Goran, Saša, Luka, Vedran, Srećko, Marko i Duje! Iskreno, nisam očekivao da će doći u tolikom broju, izgleda da će današnji dan biti zanimljiv! Kipamo se u aute i krećemo prema pl. domu Zavižan.

Red rakije, red črnog vinčeka i put pod noge, treba zaslužit pivu i odradit vrlo naporan uspon sa parkirališta do pl. doma Zavižan. Po dolasku do doma obrčem rundu i pjesma počinje. Zadržali smo se kod doma i više nego što smo planirali pa tek oko 13h krećemo prema Premužićevoj stazi i finalnom odredištu dana, Rossijevoj kolibi. Sa Zavižana nas je ispratila teška grmljavina i tendencije kiše.

Rokamo te kilometre, ipak treba odgulit napornih 7.5km do Rossijeve kolibe. Nakon cirka uru vremena počinje kiša pa se odvajam od ekipe i žurim prema Rossijevoj. Naime, pohitao sam do skloništa kako bi bar za Duju osigurao mjesto za spavanje, pa neće valjda dijete po ovakvom groznom vremenu spavati vani u šatoru. Lako za nas ostale. Došao sam do Rossijeve, a tamo se našlo 11 ljudi. Prerezalo me, jebemti kaj sad. Srećom dobar dio ekipe je otišao dalje i ostao je samo austrijski bračni par. Bit će mjesta. Vraćam se nazad do ekipe, svi skupa dolazimo do skloništa i doslovno smo ga okupirali. Počinje konzumacija hrane i alkohola te sveopće veselje koje je trajalo dugo u noć. Čak smo austrijance naučili kaj znači riječ rakija ☝️

Nakon što su se kod Rossijeve izmjenila tri godišnja doba nekolicina nas je odlučila protegnuti noge do Gromovače, što je bila apsolutno loša ideja, previše sam pojeo pa je svaki korak bio težak, a gore nas je vjetar gotovo otpuhao. Vrijeme je za krpe.

DAN 71 (1541.3 – 1569.33 km) (25.8.2019.)

Odugovlačio sam polazak prema Alanu i Skorpovcu, već klasična pojava, no ovaj put mi je definitivno najteže bilo krenuti dalje. Htio sam se još družiti s dečkima, ali put me zvao dalje. Kada imaš cilj znaš da nigdje ne možeš predugo ostati, jer ovakav put to jednostavno ne trpi. Bolje je ovako, krenuo sam dalje, a već nakon nekoliko koraka oči su mi se napunile suzama, koje sam naravno suspregnuo. Ne bih čuo kraja zafrkanciji da su me vidjeli emocionalnog, pogotovo od Ace. ?

Hodam Premužićkom i svaki korak me liječi, prvi put sam na ovoj stazi i jednostavno je prekrasna. Gdje god da se okrenem pogledi oduzimaju dah. Ubrzo dolazim do pl. doma Alan, gutam pivicu i prije polaska prema Skorpovcu upoznajem Igora. Naime, Igor je kažualno odlučio biciklom potegnut sa Raba do Alana i nazad, jer zašto ne.

Imam još 20km do Skorpovca, gdje sam odlučio prenoćiti jer zbog kasnog starta do Baških Oštarija neću stići. Par kilometara prije skloništa našao sam lijepi komad drveta i odnio ga do skloništa, u znak zahvale nedavno preminulom domaru koji je Nikolu prošle godine dočekao i toliko obradovao. Tihomire, mirno ti more.

DAN 72 (1569.33 – 1598.23 km) (26.8.2019.)

Već sam u 8h na putu i završavam Premužićku kod hostela u Baškim Oštarijama za manje od tri sata. U restoranu rokam gulaš, pivo, kole i kave i nikako da krenem prema velebitskom hotelu, skloništu na Šugarskoj dulibi. Tek oko 14h shvaćam koliko sam se zapravo zadržao, pakiram krpe i put pod noge! Prilazim stazi i pada mi mrak na oči, stazu kroz Ramino Korito do Šugarske dulibe markira HPD Zagreb-Matica (bar tako piše na tablama). Sudeći po stazama koje su markirali po GPP-u i stanju istih krvnički ću se napatit. Tako je i bilo.

Užasno me nevrijeme prati, doslovno trčim po stazi, preskačem i penjem se preko srušenog drveća, a munje udaraju sa svih strana. Sreo sam i dvije mlađahne strankinje koje mi nisu znale odgovoriti kuda idu, samo sam im napomenuo da se sprema nevrijeme i da bi trebale požuriti. O, skinuo sam sve svetce s neba i onoga tko je ovu stazu trasirao – i onda još dođem do kamena na kojem piše da do skloništa ima još 4:10h. Prekrasno, mislim si. Kako sam se napatio, ruksak je pun hrane i vode, staza ne baš prohodna, a iznad mene oblaci su gladni, želuci im krulje i munje proizvode!

Kad ekipa markira trasu utrke po kamenju i drveću. Not cool!

Nakon gotovo 15km i nešto manje od 5h dolazim do skloništa na Šugarskoj dulibi i ostajem zabezeknut. Umoran, ali apsolutno fasciniran. Ovo mjesto je prekrasno, a ukupni doživljaj upotpunjuje i zalazak sunca. Sjeo sam na klupicu ispred skloništa, a iz skloništa izlazi Gogo, momak iz Šibenika koji je po drugi put odlučio prehodati Velebitski planinarski put! Frajer hoda s ruksakom teškim 26kg, jer kako kaže, voli jest (što se apsolutno ne vidi na njemu!).

Večeramo, snimamo malo video sadržaja, GoPro vs DJI okršaj te nakon što smo zaključili da nema šanse da one strankinje danas dođu do skloništa, a već je 22h, povlačimo se unutra. Nabio sam sluške u uši i uskoro utonuo u san.

Za kraj ovog javljanja kratka opaska – kako ovaj blog pišem nakon što sam put već završio skužio sam da loše uvjete na stazi ne potkrepljujem vizualnim dokazima. Možda je i tako bolje, da slučajno nekoga ne bi obeshrabrio da se odvaži prehodati koji kilometar :)