DAN 81 (1767.42 – 1800.48 km) (4.9.2019.)

Vatra se do jutra ugasila, a ja sam se fino smrznuo. Tak mi i treba kad sam bio prelijen ponoći izvući se iz vreće za spavanje i ubacit koje drvo u vatru. Brzinski pogled prema gore, sve iznad skloništa je u magli pa maksimalno odugovlačim polazak prema Sinjalu. Čistim sklonište, upisujem se u knjigu, doručkujem i ispijam kavicu, klasični jutarnji rituali.

U 8h krećem dalje i već za 40 min sam na vrhu Dinare, a gore me čekalo fino iznenađenje. Orkanski vjetar i magla svuda oko mene, obavljam rundu fotkanja i hitam prema skloništu na vrhu, zatvaram se unutra i isčekujem da vjetar popusti da mogu krenuti dalje. Nakon kojih tridesetak minuta provedenih u skloništu krećem dalje i tek onda skužim da mi je vodonepropusna navlaka za ruksak ostala dolje u skloništu. Nema šanse da se sad vraćam po to, nekako ću do kraja puta bez navlake, mislim si pa valjda neće padati.

Krećem prema skloništu Drago Grubać, a na putu sam čak susreo i nekoliko planinara, svi redom stranci. Vjetar me kvalitetno šiba doslovno sve do zadnjeg koraka prema skloništu. Po dolasku do skloništa vjetar prestaje u potpunosti puhati, magla nestaje i otkrivaju se prekrasni pogledi. Već sam na ovakav razvoj situacije navikao, no ipak mi je bilo krivo što se to nije moglo malo ranije desiti, da bar uhvatim koji pogled sa vrha Dinare, jel.

Dalje me put vodi nizbrdo do općine Kijevo, odnosno sela Glavaš. Na vertikalnom spustu dogodilo se ono čega sam se najviše bojao, prerezalo me lijevo koljeno, posljedica štednje desnog stopala (plantarna fascija) tokom cijelog puta. Gotovo šepajući sam došao do skloništa u Glavašu i razmišljao da li da idem dalje ili da se skrasim u skloništu, pošto je spavaonica bila otključana. Ipak, odlučio sam ići dalje prema Perućkom jezeru.

Spust sa Dinare značio je ulazak u Zagoru, što pak u prijevodu znači Cetina <3 Ne znam zašto, ali od prvoga sam se dana veselio Cetini pa sam možda i zato brzao spust sa Dinare. Od Glavaša do vrela Cetine postoji kratka markirana staza koju sam jednim dijelom pratio. Kako sam bio poprilično nahajpan zurio sam u mobitel i puštao si mjuzu, što me moglo koštati glave. Na sred staze ležao je bik koji definitivno nije bio sretan mojom prisutnošću pa sam bio prisiljen polagano uzmaknuti i komad puta nastaviti po cesti, sve dok nisam bio siguran da na daljnjem dijelu staze više nema bikova.

Došao sam i do sela Cetina Vrelo pa tako i do vrela Cetine, jel. Bila je tu nekolicina ljudi, no većina se u miru šetala oko izvora, osim mlađahnog njemačkog para koji su uporno dronom prelijetali iznad rijeke i tako razbijali idilu. Bio sam poprilično iritiran tim dronom, da je bio nešto niže vjerujem da ne bi više letio. Fascinirala me ta rupa u zemlji iz koje mirno izvire rijeka, duboko plavetnilo imalo je spokojan učinak na moju psihu. Odlučio sam da mi čak niti taj dron ne smeta, koji je u jednom trenutku bio gotovo iznad svih naših glava.

Put dalje je surov, nakon ugodne, ali kratke šetnje stazom pored Cetine većinom rokam cestu i neke bijedne poljske puteve, zapravo nemam gdje staviti šator i to me brine jer već je poprilično kasno, a kilometrima ispred mene nema ničega osim ceste i kamena.

Hodam po cesti, s moje desne strane se vidi Perućko jezero, a ispred mene odjednom se pojavljuje gradilište. Naime, u jednom trenutku cesta se pretvara u zemljani put koji su ove godine odlučili konvertirati u asfaltnu cestu. Teška mehanizacija i gužva na gradilištu otežavali su mi korak. Na karti sam našao nekakav manastir pa sam odlučio pokušati tamo naći sklonište. U jednom trenutku prolazi auto pa zaustavljam da pitam za put prema manastiru, a Helena me poziva da uđem u auto, jer i ona ide do manastira, a ispred nas je kaos kamiona i bagera narednih pola kilometara, skroz do manastira.

Dolaskom do manastira Dragovič, pozdravljam monaha Jovana i molim ga za mjesto u dvorištu za šator. Jovan kuha kavu i nudi nas rakijom pa svi tri časkamo za stolom neko vrijeme. Interesiraju ga kroser motori pa o tome pričamo (a ja nemam pojma o motorima, jel) prije večernjeg misnog obreda kojem sam prisustvovao, no skoro se onesvijestio od mirisa tamjana. Naime, jako loše podnosim intenzivne mirise.

Razgledavam manastir i okolicu, belgijski ovčar i mačak se savršeno slažu, da mogu pričati vjerojatno bi si međusobno dovršavali rečenice, a dva pauna glume careve na krovu garaže. Nakon tuša i večere radujem se tome što ipak neću morati spavati u šatoru već u normalnom krevetu. Sutra pak moram potegnuti do skloništa Orlove Stine pa se poprilično rano povlačim na poćinak.

Jovan is not impressed