DAN 44 (860.55 – 885.87 km) (29.7.2019.)

Trebalo je doći do Kamanja pa sam već oko 7h budan, pijem kavu i doručkujem. Pozdravljam se s tetom Ljerkom i stavljam lampu na glavu jer tolika je magla da prst ne vidim pred sobom.

Slijedi nekoliko dana asfalta i to mi se nikako ne sviđa. Ovi predjeli imaju problema s migrantima i to se uvelike osjeti u zraku. Osim što prolazim kroz gotovo prazna sela, toliko su mi svi tulili i pričali o migrantima i što rade da mi se do sad već uvuklo pod kožu, iako sam se svim silama pokušao tome oduprijeti.

Nakon cirka 13 km javlja se entuzijastični Dražen i donosi okrepu u obliku bureka i piva! Također mi je dogovorio smještaj u Kamanju pa nakon tog susreta s lakoćom dalje kročim asfaltom.

U jednom trenutku asfalt se proteže paralelno uz rijeku Kupu i ta mi promjena godi. Dolaskom do mosta ugledavam poznata lica. Bijahu to Boro i Miro iz PD Dubovac! Trpamo se u auto i kipamo ispred obližnjeg dućana gdje rokamo pivo. Dečki su me također prevezli do centra Kamanja gdje me dočekao Krunoslav Mlačak, predsjednik PD Vrlovka.

Kruno će me večeras ugostiti, a u međuvremenu pričamo o koječemu, posebice planinarenju i stanju istog u Hrvatskoj. Velikodušno me časti hranom i pićem te nakon toga odlazimo do njegove hiže. Nije prošlo ni 2 sata, a bagra se već polako počela skupljati. Na čašicu veselja došli su Dražen, Frenky, Tomislav i Valentina. Veselili smo se do kasno u noć, a Kruno je obrnul meso na roštilju pa ni klope nije usfalilo. Prijašnjih nekoliko dana bilo je izuzetno naporno pa mi je godilo misli pustiti na pašu, a za to se pobrinula ova vesela ekipa :)

DAN 45 (885.87 – 911.15 km) (30.7.2019.)

Ujutro sam tek u 9h krenuo, a vani je već fino upržilo. Nekoliko kilometara ceste dovelo me do početka staze za lokalno najviši vrh, Vodenica. Kako je proteklih dana kišilo dobar dio staze bio je čista kaljuža, a to mi je dobrano otežalo uspon.

Na vrhu Vodenica stao sam odmoriti nekoliko minuta, a u međuvremenu me zove Dražen. Di si, šta si, nosim gablec! Reko može, naći ćemo se negdje na spustu za Svetičko Hrašće. Krenuvši dalje neugodno sam se iznenadio. Naime, cijelim potezom do asfalta, dobrih 3km čiste kaljuže. Čak je prošlo i nekoliko komada gigantske šumarske mehanizacije pa su nakon njih brazde postale još veće. Na kraju se nismo uspjeli naći na stazi i savjetovao sam Draženu da ne ide gore zbog stanja staze, a i zbog toga što će nakon kročenja ovom stazom bezobrazno smrditi po govnima.

Našli smo se na cesti za Netretić, ja smrdim po govnima, a Dražen nosi kebab i isotonic. Vani bezobrazno prži, a mene čeka još 12 km ceste. Pozdravljam se s Draženom i zahvaljujem na pomoći zadnjih dva dana te krećem dalje.

Dolaskom u Netretiće sjedam u kafić i ispijam kole te kontaktiram gospodina Lovra, koji će me večeras ugostiti (zahvaljujući Draženu). Ne živi daleko od kafića, možda kakvih 300 metara, no ja sam spržen od sunca i tek iz trećeg pokušaja pogađam pravi smjer, iako sam se služio GPS-om.

Gospon Lovro me smješta u prizemlje kuće, malo pričamo, a ja se bacam na pisanje bloga. Navečer slijedi obiteljska večera te druženje uz gemište i RTL Direkt. Vino je bilo 10/10, pio sam ga kak vodu, no oko 23h bilo je vrijeme za počinak jer me sutra opet čeka velika dionica ceste, ovaj put do Severina na Kupi.

DAN 46 (911.15 – 941.73 km) (31.7.2019.)

U 8h sam već bio na putu, čekao me zadnji dan ceste, a od ranog je jutra sunce pržilo. Ispred mene je 30 km ceste bez mogućnosti kampiranja negdje. Moram potegnuti barem do Severina. Nisam previše razmišljao, udarao sam kilometre dok se nisam izmorio. Ispred mene se cesta vijugala, a svako malo bi se otvorio pogled na Gorski Kotar i ono što me čeka sljedećih dana.

Došavši do Severina, gdje počinje Goranski planinarski put, htio sam naći smještaj, no ili je sve zauzeto ili me ljudi jednostavno ne žele primiti. Kampirati vani nije bila opcija. Krećem po GPP-u do Lukovdola i radim cca 5-6km viška kako bi si našao smještaj, negdje van rute, na magistrali prema Vrbovskom. Neka, ujutro će me domaćin odbacit nazad gdje sam stao pa mi nije bilo problem racionalizirati dodatne kilometre. Svašta mi se mota po glavi, počinjem razmišljati o ruti kroz Gorski Kotar, gdje ću noćiti i opskrbiti se, ali shvaćam da nema smisla gubiti san zbog nečega što bi sutra ili prekosutra moglo ili ne bi moglo biti, tako da nakon tuširanja kao klada tonem u san.