DAN 40 (766.42 – 800.24 km) (25.7.2019.)

Nakon 4 dana druženja i opuštanja apsolutno je teško bilo krenuti dalje. U tom se periodu tijelo u potpunosti ohladilo pa je prvih par kilometara bilo poprilično naporno, iako sam više-manje išao samo nizbrdo.

Odlučio sam po prvi put sjesti u autobus na Bliznecu i tako na Sljeme. Little did I know da će ta afera trajati punih 55 minuta – pa za to se vrijeme sam popentram do gore! Današnja me ruta vodi od Sljemena do Samobora, preko Bizeka i Podsuseda. Kako sam znao da se navečer vraćam u Zagreb na leđa sam stavio manji ruksak koji inače koristim za trčanje.

Došao na Sljeme i poljubio vrata na svim ugostiteljskim objektima, apsolutno ništa ne radi, samo mehanizacija zbog toliko nam prijeko potrebne žičare. Spuštam se do Grafičara i tamo rokam kavu i kolu te stazom 8 krećem prema Ponikvama i Glavici (naravno da dom ne dela ?), kopčam se na stazu 1 i 2 i potom spuštam na Bizek. O tome koliko je bilo vruće dovoljno je reći da me nikad u životu toliko stopala nisu pekla.

Nekako se dogegam do dvorane Sutjeska Vrela i u restaču pored naručujem redom vodu s ledom, isotonic, radler, kolu i mineralnu. Nakon svega toga ručao sam onako usputno ? Slijedi dosadnjikav dio do Samobora, ali na svu sreću pridružuje mi se Marko pa je put do Samobora sve samo ne dosadan. Ispričali smo se i izlajali, smijali i rastezali grčeve!

U Samobor smo došli oko 21h apsolutno slomljeni od vručine, a tamo nas je dočekala Maja, Markova bolja polovica i odvela na pivu! Nakon pive trpamo se u auto i nazad za Zagreb, a sutra me ujutro Bimbo kupi i vozi u Samobor da nastavim dalje.

DAN 41 (800.24 – 819.45 km) (26.7.2019.)

Bimbo me kupi u točno 8h ujutro, vozimo se za Samobor, pričamo o trasi ispred mene sve do Svete Gere. Za nedjelju je najavljeno veliko nevrijeme pa tempiramo prenoćišta za narednih 3 dana. Časti kebabom i krećem dalje, kad ko za inat doma spremio krivi štap za hodanje, onaj koji se zapekao i nemre se otvorit. Ne bi reč rekel da nisam toliko pazio da ne uzmem krivi štap i na kraju se desi točno to.

Skok u željezariju i jaki bicepsi mladića iza pulta riješili su stvar. Napokon krećem dalje, Bimbo me prati prvi kilometar i daje detaljne upute. Krećem prema Velikom Dolu i vidi se da sam van štosa, em je vani krvavo vruće, em nemrem, sve kole i radleri od prijašnjih su dana baš danas odlučili izaći van zmene. Dom na Velikom Dolu je zatvoren, isto tako i na Oštrcu. Idem dalje prema domu na Japetiću i spuštam se na cestu prije zadnjeg uspona na Japetić. Taj sam uspon potisnuo još od prije par godina kad sam tu trčao na nekoj utrci, ali me fino ošamarilo kad sam krenuo prema gore.

Preznojen kao da sam se tuširao dolazim do doma na Japi i u istom se trenu spustila kiša koja ja padala dobrih sat vremena. U međuvremenu pijuckam radlere i gruntam di da prespavam. Nakon kaj je prestalo z neba curiti žurim do Dragonoša i dalje do doma Sv. Bernarda, gdje ću večeras prenoćiti. Dan je bio naporan i sparan, svaki vidikovac je bio toliko zamagljen od sparine da sam mislio da su mi naočale konstantno zamazane. Ipak, fino sam se preznojio, vidim da se lagano vraćam u formu, još par dana tako i nazad sam na konju.

DAN 42 (819.45 – 846.15 km) (27.7.2019.)

Puhovi su se cijelu noć glasali, a točno dva komarca svirali su simfoniju do jutarnjih sati. Požalio sam činjenicu što sam odlučio spavati na stolu ispod strehe umjesto da sam podigao šator. Dodatno, bio sam lijen izvaditi čepiće za uši. Neka, imam sad samo dva i pol kilometra do DVD-a u Jarušju gdje će mi Bimbo dofurati kebab iz Samobora. Tako je i bilo, kebab je bio top, a kola je sjela kao šamar budali.

Dok jedem Bimbo mi na karti pokazuje daljnji put prek Ječmišta, Pliješa pa sve do Svete Gere i Sekulića. Čovjek mi je toliko detalja dao da mislim da bi zatvorenih očiju pogodio put.

Put od Jarušja do Ječmišta kombinacija je ceste i markiranog traktorskog puta. Netom prije ječmišta staza postaje punopravno planinska. Nisam se dugo zadržavao na Ječmištu, valjalo je doći do planinske kuće Vodice prije mraka jer za sutra je najavljeno katastrofalno vrijeme.

Potez Ječmište – PK Vodice jako podsjeća na dijelove Velebita gdje prevladavaju singlice prekrivene kamenjem i niskim raslinjem. Oko 17h došao sam do Vodica, a tamo su za vikend dežurali Boro, Miro i teta Marijana iz PD Dubovac iz Karlovca. Fino su me nahranili, pričali smo do skoro 22h, zainteresirano su slušali moje dogodovštine i općenito o CLDT projektu. Uskoro sam se povukao na počinak no za par sati budi me grmljavina koja je tresla cijeli dom. Ne piše mi se dobro za sutra, ali te brige sam ostavljam za jutro.

DAN 43 (846.14 – 860.55 km) (28.7.2019.)

Tako je i bilo, budim se oko 7h, kiša lije doslovno do 14h. Ekipa je u međuvremenu otišla doma, a ja sam čekao da kiša prestane padati da mogu krenuti dalje. Oko 14h kiša prestaje padati, brzinski se spremam i krećem prema Pliješu i dalje prema Svetoj Geri. Nisam hodao niti 10 minuta kad se spustila takva kiša da sam u minuti bio morak do kože.

Više nemam izbora, idem do Sekulića pa kud puklo da puklo. Do Gere sam došao za 2h, a staza je bila katastrofalna. Singlice koje su više ličile na potok nego na stazu. Iako, u par navrata bio sam počašćen zanimljivim vidikovcima prekrivenim kišom i maglom.

Dolazak na Geru me razljutio jer je u tom trenutku kiša prestala padati i sunce se na par minuta pokazalo. Jurim makadamom prema Sekulićima gdje se nazali planinarski dom Boris Farkaš za koji polažem sve nade da je otvoren. Dolazim do doma, pokušavam otvorit vrata, ali ista su zaključana. Shrvan krećem dalje i susrećem stariju gospođu te ju pitam da li ima koga u domu.

Na kraju je ispalo da je teta Ljerka zapravo dežurna u domu i baš si je gruntala da li da ide doma ili ne. Na moju sreću odlučila je ostat pa tako pali vatru da se zagrijem, nudi me hranom i pićem te pričamo do kasno u noć. Impresivno je koje je sve vrhove popela pa sve to slušam sa zanimanjem. Ipak, hiker midnight je već odavno prošao i vrijeme je za poći leći.