DAN 89 (1991.54 – 2023.65 km) (12.9.2019.)

Ambiciozan plan da krenem rano ujutro raspao se prije nego što je započeo pa sam tek sam oko 8h krenuo po Jadranskoj magistrali putem Drvenika. Jutarnja žega najavljivala je izuzetno vruć dan no bez obzira na to hodao sam z noge na nogu. Iako se to kasnije pokazala kao loša odluka, kafenisao sam u Drveniku, a u Zaostrogu chillao na plaži promatrajući more.

Došavši do Podace bilo je vrijeme za udaljiti se od obale i krenuti putem Sv. Ilije. Okomito na sjever iznad Brista hodao sam makadamima do mjesnog groblja iznad Gradaca, od tamo počinje staza za Sv. Iliju. Ovdje kreću moje muke, katastrofalno je zapržilo, ali nije mi žao što sam se jutros špancirao uz plažu. Kako se približavam kraju puta primijetio sam da mi se uistinu nigdje ne žuri pa nema smisla protiviti se tome, jel. :)

Sam uspon na Sv. Iliju nije bio toliko zahtjevan sve do kojih kilometar pred kraj uspona, kada se markacija gubi pa sam se konstantno morao konzultirati s GPS tragom ne bi li uhvatio pravi put. U nekoliko navrata sam se na stijenama izgubio pa sam se morao vraćati nazad, što me, blago rečeno, razljutilo. Naime, imao sam okvirni plan već danas doći do Pelješca i negdje oko Trpnja prespavati. Ipak, neće to tako lako ići.

Sa vrha se pruža predivan pogled na Baćinska jezera, poluotok Pelješac, Korčulu, Mjlet i Hvar, kao i na Gradac, a druge strane vidi se prostranstvo Biokova. Umoran i spržen od sunca, nije mi bilo stalo do pogleda, samo sam se htio spustiti do Baćinskih jezera u kamp i zaspati. Ambiciozni plan broj 2 (danas doći do Pelješca) se raspao kad sam vidio kakav je spust prema selu Rudine.

Škrapa nad škrapom, na razdaljenosti od metra (ponekad i više), a ispod provalija. Markacije ni za lijeka, kamen svuda oko mene i oštar spust. U više sam navrata krenuo jednim putem samo da bi shvatio da dalje ne mogu ići zbog oštrih šikara. Vraćaj se nazad i tako nekoliko puta. Sreo sam i dvije stranjkinje, došle su iz smjera prema kojem ja idem i upozorile me na nedostatak markacija i oštre škrape. Naravno, bile su u pravu. Tek kada bi se koji put okrenuo shvatio bi da prema vrhu čak se i mogu raspoznati markacije, ali u suprotnom smjeru nabrojao sam možda 10 markacija skroz do sela Rudine. Došavši do Rudina i Jadranske magistrale sumrak je već pokucao na vrata pa je sljedećih kilometar i pol po cesti bio pravi izazov. Kod crvkice Sv. Luka imao sam još 2.5 km do Baćinskih jezera no serpentine od crvkice do jezera bile su u potpunosti zaraštene. U prijevodu, do kampa sam došao sav izrezan :)

U kamp Baćinska jezera došao sam oko 20h i nakon razgovora s vlasnikom kampa smjestio se u kutu između nekolicine kampera. Spavati, naravno, nisam mogao pa sam preispitavao današnji dan. Došla mi je do glave i Nikolina rečenica, “Na Sv. Iliju nemoj ići, to zaobiđi”, tek sada – jebemu! Plan je bio ove godine zaobići Sv. Iliju jer potrebe apsolutno nema da se hodača provodi gore zbog loših uvjeta na stazi (konfiguracije terena i markacija, jel). Ne mogu vjerovati da sam to zaboravio, a još mi je pričao kako je gore došo pred sumrak i spuštao se prema jezerima po mrklom mraku te pritom razderao šator. Ok, nisam razderao šator, ali su tenisice nakon tog uspona i spusta doslovno bile za umiroviti, a pred mnome je još cca 150km puta. U tom mi je trenutku kao flashback, kroz glavu prošao razgovor s vlasnikom kampa. Čovjek mi se smijao jer sam od Drvenika do Baćinskih jezera išao preko Sv. Ilije. Navodi da niti lokalni planinari ne idu ovom rutom, navodno da postoji još jedno selo sjeveroistočno od vrha Sv. Ilija pa ga se s lakoćom od Gradaca može zaobići, a da se ne ide južno po cesti. Eto, ako ništa drugo, imamo plan za re-trasiranje ovog dijela staze.

Da rezimiramo, ispržio sam se na suncu, napatio na usponu i spustu Sv. Ilije, uništio tenisice i nisam došao do Pelješca. Bio sam strahovito nervozan zbog toga, primjećujem stare navike kako izviru van, no to je bilo samo to – navika. Odvojivši se malo od situacije shvatio sam da je ovo moja predefinirana reakcija te da zapravo nisam i nema potrebe da budem uznemiren. Kvragu, pa jesam li sam odabrao ovaj put ili nisam? Zadovoljan introspekcijom nabio sam čepiće u uši i zaspao.

DAN 90 (2023.65 – 2049.75 km) (13.9.2019.)

Umoran od jučerašnjeg dana u 7h sam pomalo krenuo do Ploča na trajekt za Pelješac. Odmah po buđenju primjetio sam zajeb koji sam noćas napravio – ostavio sam eksternu bateriju i mobitel na podnici šatora. Shit, pomislio sam. Baterija je bila vlažna na strani koja je ležala na podnici šatora pa sam odmah provjerio da li se mobitel i dalje puni. Odahnuo sam, sve je ok. Do Ploča dolazim za manje od sat vremena, usput sam se čuo s Hrvojem, uskoro se vraća iz svoje ture po Amerikama pa ćemo se nakon gotovo 9 mjeseci vidjeti. Cirka 2h sam trebao pričekati trajekt za Trpanj pa sam usput obavio dućan i kafenisanje. Sve je ok, mobitel se i dalje puni.

Plan za ovaj tjedan je bio altrustičan, već u četvrtak doći do Trpnja te u dan i pol proći cirka 50 km Pelješca, proći Ston te negdje oko Srđa spustiti se do Dubrovnika gdje će me Davor pokupiti i kod sebe doma ugostiti. Naravno, ništa nije pošlo po planu pa sam u nekoliko navrata Davoru javljao da ću doći dan ranije / kasnije od dogovorenoga, a on je smireno (nadam se ?) odgovarao da nema problema. Ukrcao sam se na trajekt, tranzicija do Trpnja traje točno uru pa sam se na palubi smjestio i uživao u suncu, mobitel se punio, no stao je na 84%. Shit, tad sam već znao da imam problem, petak je i prošlo je 12h, idem prema Trpnju, gdje ću kvragu fixati mobitel ako ova situacija eskalira. Kako se pokazalo, nigdje :)

Nisam imao previše izbora pa sam krenuo trasom po Pelješcu, bio sam uvjeren da će se mobitel predvečer početi puniti, fino je pržilo i sigurno će se osušiti. Ista mi se stvar desila u Oltarima prije Zavižana kada su me moji B2M momci posjetili. Sjećam se da me Saša u nekoliko navrata pitao da li da mi kupi bežićni punjač no ja sam samo odgovarao “Yolo, buraz. Yolo, samo jednom se živi!”. Na izlazu iz Trpnja primjetio sam frizersku radnju i uletio unutra, taman pred zatvaranje. Popričao sam s tetom Sanjom, ispričao joj kako putujem, a ona me počastila besplatnim šišanjem te upozorila na migrante na Pelješcu. Sedam kilometara dalje mobitel je otkazao poslušnost i naglo se ispraznio i ugasio. Prekrasno, pomislio sam. Iako okvirno znam gdje dalje trebam ići, nisam bio siguran, ipak mi je ovo nepoznat teren. Znam da moram proći ispod NATO-vog radara i prema selu Janjina te kasnije preko sela Ponikve i Napoleonskom putu prema Stonu.

Imao sam sreće što je netko nedavno prošao biciklom pa sam kroz opožareno područje po makadamu pratio tragove bicikla sve do dijela gdje su počeli vinogradi do kud ti pogled seže. Ovdje je krenuo asfalt i račvanja cesta pa sam u potpunosti bio izgubljen. Nije pomogla niti činjenica da su gotovo svaku minutu udarali plinski topovi za koje sam u početku pomislio da se radi o lovcima. Nakon što sam došao do kritičnog račvanja ceste pokušao sam još nekoliko puta upaliti mobitel, ali bezuspješno. Dobrih je pola sata prošlo, ne mogu se javiti Davoru da se plan opet promjenio, a niti ne znam gdje sam. Odlučio sam riskirati i krenuti skroz desno pa kud puklo da puklo. Nakon jednog cajta prošao je neki čovjek s autom no nije se zaustavio da bi ga pitao gdje sam. Razočaran hodam dalje i vidim staru golf dvicu sparkiranu ispred vinograda. Zbrojio sam dva i dva i zaključio da sigurno ovdje mogu nekoga pitati za smjer. Tako je i bilo, stariji gospodin i gospođa ponudili su me grožđem te objasnili da sam doslovno desetak minuta udaljen od sela Janjina. Veselju nije bilo kraja, otišao sam u dućan, popio radler te pitao djelatnice ako znaju gdje bih mogao prespavati. Nazvale su gospona Lea, došao je skuterom i smjestio me u jednom od svojih apartmana. Današnji je dan završio neslavno, sa samo 22km u nogama, no što je tu je.

DAN 91 (2049.75 – 2069.16 km) (14.9.2019.)

Probudivši se ujutro pokušao sam mobitel osušiti rižom, fenom i kompresorom no ništa nije pomoglo. Leo mi je pokazao makadame koji vode prema sljedećim selima no nisam bio siguran u svoju sposobnost navigiranja da dođem do tamo, nisam imao papirnatu kartu pa to nije dolazilo u obzir. Spustio sam se do sela Drače i od tamo cestom krenuo prema Stonu. Danas apsolutno moram stići do Stona i riješiti situaciju s mobitelom. Umro sam na toj cesti do sela Putnikovići, 11 km čiste agonije. U Putnikovićima sam kupio hrpetinu okrepe da se ohladim te u razgovoru s lokalcem ispričao kaj me snašlo pa mi je ponudio da me odbaci do 7km udaljenog sela Ponikve. Toliko je pržilo sunce da se sparina vidjela na cesti, onako filmski, pa sam odlučio prihvatiti ponudu i tih 7km prijeći autom. Kako se pokazalo, bila je to dobra odluka, subota je i žurim čim prije do Stona, navodno da pošta radi do 14h pa bi tamo mogao kupiti mobitel.

Od Ponikva sam Napoleonskim putem krenuo do Stona, popevši se stotinjak metara uzbrdo sa vrha brda pokazale su se prekrasne zidine Stona. Nažalost, nisam imao previše vremena za divljenje, pohitao sam prema Stonu i nešto prije 14h došao do grada. Ston je prekrasan, ali pošta subotom radi do 13h. Krasno, pomislim. Nije meni do mobitela, nekako ću se već snaći, no nisam imao načina da Davoru javim da ću kasniti. Promjena plana, raspitujem se okolo da li postoji kakav internet caffe ili što drugo da se čovjeku javim – nula bodova. Promjena plana, idem do Dubrovnika, tamo ziher ima nekakav mobitel shop pa ću kupit mobitel i Davoru javiti da sam uranio ?Odlazim do info ureda, autobus za Dubrovnik kreće tek oko 18h.

mobitel ne dela, ali kamera je još uvijek funkcionalna :)

Rezignirano ispijam redom kavu, kolu pa nekoliko piva, imam gotovo 4h za ubiti do autobusa za Dubrovnik. Čak i da moj put ovdje završi bilo bi ok, pomislih. Promatrao sam horde turista kako izlaze iz mnogobrojnih autobusa i marširaju prema gradiću. Ston je prekrasan no ovdje više ne želim biti, prevelika koncentracija ljudi na tako malenom prostoru. Nešto prije 20h dolazim u Dubrovnik, trčim do trgovačke kuće te kupujem neki krnji mobitel. Smješan je to prizor bio, Davor, ja i ogromni ruksak na skuteru. Upoznao sam i Davorovu obitelj, popili smo par pića i nakon dugačkog dana zaspao sam ko klada.