DAN 28 (555.3 – 580.92 km) (13.7.2019.)

Budimo se, doručkujemo i pijemo kavicu u društvu naših domaćina. Uz zagrljaje rastajemo se od Marinkove majke, a Marinko i Chen prate nas nekoliko kilometara po poljskim putevima prema selu Sivica. Rastajemo se od Marinka i kako se udaljavamo dere se iz sveg glasa “samo jakooo”, a ja bez okreta dižem desnicu i skupljam ju u šaku, onako filmski. Ipak, okrećem se i vidim Chena kako se ne može odlučiti koga da prati. Svi smo se nasmijali i krenuli svojim putem.

Put do Martina bio je ravnjikav, Kristina i ja pričamo o proteklom putovanju i čudno je. Od sutra ona prestaje s hodanjem, a ja krećem dalje sam. Vodi nas činjenica da će nas kod Mlina na Muri dočekati Milan i njegova obitelj. Nekih 6 km prije cilja počinje lagana kiša, a mi se sakrivamo u obližnji birc. Naručujem malu pivu, a Kristina se iz dućana vraća sa enormnom dinjom i još bar 2 kg voća. Pada mi mrak na oči jer to znači da ćemo ovdje ostati još gotovo sat vremena, a pivu sam već popio (a konobarica me već ni štela vidjeti dok sam joj signalizirao da želim naručiti novo piće).  ?

Dolazimo do mlina, slikamo se kod CLDT table i čekamo Milana & family. Naime, Milan kasni sat vremena jer je iznenađen količinom jednosmjernih ulica u Varaždinu. Kakav amater, nekoć sam i ja takav bio, ali 3 godine provedene na fakultetu u Varaždinu donekle su stvorile imunitet na beskrajne semafore i jednosmjerne ulice.

Ekipa donosi kojekakve poslastice, pive, sladolede, hamburgere i krafne. Nekoliko sati razglabamo o našim doživljajima i CLDT projektu, sve ih zanima, a mi radosno pričamo. Kakav prekrasan dan! Rastajemo se s Milanom i njegovom obitelji i spremamo za počinak. Pritom dolazi Ivan, moj cimer, donosi mi DUT 2017 kratku majicu i pack liner.

Naime, već sam se na Petrovom vrhu riješio dobrog dijela opreme, a sada radim još jedan rez i iz ruksaka vadim jednu kratku majicu, blok za pisanje i kemijsku olovku, McKinley čarape koje su se pokazale čistim najlonom te plinsku kartušu i plamenik koji mi neće trebati sve do ZG-a. Nikako se ne mogu pomirit sa činjenicom da sam mogao uložiti još novaca i uštedjeti dvije kile na ruksaku, šatoru i vreći za spavanje.

DAN 29 (580.92 – 613.97 km) (14.7.2019.)

Danas me put vodi do Varaždina, gdje će me ugostiti prijateljice s faksa, Iva i Mateja. Kristina me danas prati do Črečana gdje nas za ručak ugošćuju Marion i njezina obitelj. Oh boy kako je domaća papica fino sjela, a nakon par gemišteka teško je bilo krenuti dalje.

Tu se s Kristinom rastajem i svatko kreće svojim putem. Marion me prati prvih 4 km i uživam u ugodnom razgovoru. Na izlazu iz Gornjeg Hraščana sam krećem prema Varaždinu i tek me sad zapravo udara u glavu da će od sad ovo biti potpuno drugačiji put. Bit ću sam sa sobom i svojim mislima. Čudno je to, iako smo različite osobe, Kristina i ja našli smo dinamiku pješaćenja u proteklih 28 dana i biti će čudno ostatak puta prohodati sam. Kristina, hvala ti na društvu i iskazanom strpljenju proteklih 28 dana! Siguran sam da ćemo se ponovno sresti na stazi do kraja puta :)

Dolazim u Varaždin, grad ljetne pustoši i moje mladosti. Čudan je osjećaj kročiti Varaždinom nakon toliko godina u potpuno drugačijem angažmanu. Naime, do prije cirka 6 godina tu sam na fakultetu gubio dane, a danas sa 600+ kilometara u nogama ulazim u grad koji mi se čini drugačiji. Prolazim kroz korzo i odmah šamar u lice, grad vrvi ljudima, a sredina srpnja je. Dobar dio ljudi me čudno gleda, valjda nisu navikli na ruksake u gradu, a još više se čude kad ih pozdravim po domaći. Prolazim kroz centar i stari grad i to mi stavlja osmjeh na lice.

Dolazim do Ive i Mateje i onako smrdljiv ih grlim te započinjemo razgovor. Iva mi je u dvadesetak minuta mali milion puta pristojno sugerirala da se otuširam pa da večeramo. Tek nakon tuširanja sam shvatio kako sam ogavno bazdio i koliko sam zapravo zasmrdio cijeli stan. Sad mi je jasno zašto je Marion prije ručka predložila da uključi ventilator, a ja debil blenuo da mi nije vruće ? Večeramo, kontaminiranu robu stavljamo na pranje, a smrdljive tenisice Mateja teleportira na balkon.

DAN 30 (0-day) (15.7.2019.)

Loše sam spavao pa san produljujem do 10 h kad odlučno izlazim iz kreveta, doručkujem i počinjem pisati blogove. Iva i Mateja sa posla dolaze oko 15-16h pa ćemo malo prošetati gradom. Ne da mi se apsolutno ništa raditi, pišem blogove i ljenčarim u isčekivanju. Izlazimo na piće i večeru te se prije spavanja još malo družimo. Ipak, ispred mene je napornih 3-4 dana gdje nema previše mjesta za odmaranje pa mi je san prijeko potreban. Sutra je naporan dan, cilj mi je stići do Filićevog doma na Ravnoj Gori, što je zalogaj od više od 40 kilometara!