DAN 18 (342.8 – 365.9 km) (3.7.2019.)

Pozdravljamo Papuk i radimo prve korake po Bilogori. Čim smo se popeli na malo višu nadmorsku visinu vidjeli smo ogoljene dijelove Bilogore, što je Kristinu apsolutno razbjesnilo, a rijetkost je vidjeti ju ljutitu. Znali smo da će Bilogora biti najteži dio sekcije A, a potvrdu smo dobili odmah danas. Na trasi nema izvora vode niti planinarskih staza, samo šumski i lovački putevi. Žega udara, no nekako dolazimo do Virovitičkih jezera gdje nas dočekuje Mario iz PD Papuk Virovitica te časti hranom i pićem. Kakav apsolutni entuzijazam, čovjek nas je čekao od 11 ujutro, a mi smo realno došli tek oko 16h. Naime, Bilogora ima problem sa signalom pa smo se jedva pohvatali gdje smo i kad dolazimo. Mario nas časti i scenskim obilaskom Virovitice. Lijep je to gradić, a uskoro će zaživjeti nova šetnica oko dvorca u centru grada. Pričamo o možebitnoj promjeni rute CLDT-a da prolazi pored kućice njihovog PD-a i izvora vode za koji uopće nismo znali. Moram ih pohvaliti kako su im dvije staze (ukupne duljine 20-ak km) koje održavaju ganc nove, svaka čast PD Papuk Virovitica. Večeras noćimo ispod strehe lovačkog društva. Kako se čini da nikog nije bilo već jedno vrijeme nadamo se da im neće smetati.

DAN 19 (365.9 – 383 km) (4.7.2019.)

O kako je bila dobra odluka noćiti ispod strehe jer pala je kiša i fino nevrijeme je igralo svoju igru sve do jutra. Kod strehe ispod koje smo noćili provedena je i struja, ali sam sklopke i svijetla ignorirao do jutros kada smo skužili da na raspolaganju imamo i šteker gdje smo komotno mogli napuniti mobitele i eksterne baterije. O budalo! Ostajemo tu dobrih 2h da barem malo napunimo baterije i tek oko 9h krećemo.

Staza nas vodi panonskom biciklističkom stazom koja je večinom makadam. U jednom trenutku skrećemo sa biciklističke staze i ulazimo u neko lovište, ali nas kiša toliko šiba da to nisam niti skužio. Kristinu dobrano ostavljam iza jer snađi se druže, kiša nemilosrdno lije i nisam previše zainteresiran za promatranje prirode. Gibam do odredišta, vidim da na karti ima neka streha pa ćemo tamo pričekat da prođe kiša i nastavimo dalje.

Pred samom strehom vidim nekakvu visoku ogradu i odmah mi prolazi kroz glavu “jebemti u lovištu smo”. Baš kad sam razmišljao kako ću preko te ograde sa svojih zavidnih stotinjak kilograma (plus ruksak na leđima) ispred mene prolazi obitelj jelena s ženkom na čelu i mužjakom na kraju. Bio je to lijepi prizor koji me u potpunosti smirio, u onako ambientalnoj okolini, čak se i pljusak sveo na lagano rominjanje.

Prelazim preko ograde i dolazim do strehe, presvlačim se i ulazim u vreću za spavanje kako bih se zagrijao. Nelagodno mi je bilo kurit tu vatru da ne bi neko vidio dim pa da ispadne da šuma gori ili nešto drugo, no Kristina je bez pol pardona zakurila takvu lomaču čim je došla da sam se samo nasmijao na te moje glupe misli.

Odlučujemo ovdje prespavati jer roba nam je apsolutno mokra, a sutra će smrdjeti po dimu i znoju. Nisam zadovoljan prevaljenom kilometražom jer do subote navečer moramo doći do Stankovog vrha, a do tamo nas dijeli još gotovo 60km.

DAN 20 (383 – 413.2 km) (5.7.2019.)

Budim se u 4h, dižem pogled, apsolutno hladno, magla i sve još mokro oko nas. Nazad u krpe. Ista stvar u 5h i 6h, odgađamo spremanje do izlaska sunca u 7h. Dižemo se i počinjemo spremati, no jako smo kratki s vodom, a do odmorišta Na malenome brijegu dijeli nas dobrih 13km. U tom trenutku dolaze djelatnici Hrvatskih šuma i daju nam 2L vode. Spašeni smo!

Već me dva dana vodi činjenica da ću se u spomenutom odmorištu apsolutno prežderati. Do tamo dolazim prije Kristine (opet slika po stazi – naime, u danu okine oko 200 fotki ?) i kako se zbog nedostatka signala nismo najavili slažem najumiljatiju facu koju mogu u tom trenutku i pitam vlasnike da li bi mogli ručati kod njih, ipak već dva dana u mislima žvaćemo njihovu domaću klopu. Naravno, možemo! Meni je fiksan pošto im dolaze grupa učitelja iz Slavonskog Broda, no nije nas briga. Da su skuhali juhu i dali nam pored malo krumpira bio bi to melem za naše okusne pupoljke.

Klopa je briljirala, od juhe do glavnog jela i deserta, sve se topi u ustima. Cijene su pristupačne, a gazdarica nam je ponudila i tuširanje. Tek sam nakon tuširanja osjetio koliko zapravo bazdimo po kombinaciji dima i znoja jer sam iste stvari koje sam imao na sebi nazad obukao nakon tuširanja.

Što reći osim da smo se ovdje zadržali tri i pol sata, uživali u finoj klopi i pričali s našim ugostiteljima. Odmorište Na malenome brijegu u svojoj ponudi ima i konjičke ture po okolnim konjičkim stazama pa ako se ikad nađete u tom dijelu Bilogore (Velika Pisanica) svakako predlažem da ih posjetite. Sjetili su se i ekipe od prošle godine i ludog “starog” amera koji pješači po Hrvatskoj, a s gazdom sam imao o koječemu pričati jer pohađa konjičke utrke ultra distance pa smo se fino našli jer u trčanju ultra distanci imamo sličnih ozljeda, problema i dogodovština.

Moramo ići dalje, Kristina je apsolutno nabrijana i to me zabrinjava. Iskusio sam to već previše puta za vrijeme trčanja, ničim izazvan val adrenalina nakon kojeg se događa crash & burn. Tako je i bilo, nakon 30-ak prijeđenih kilometara po cestama i makadamu, s bolovima u petama, dolazimo do malene lugarnice pod čijom strehom odlučujemo noćiti.

Goran je prije nekoliko dana najavio da će nas posjetiti na potezu Virovitica i Koprivnica i jako se veselim tome, sutra se s njim nalazimo kod Stankovog vrha.

DAN 21 (413.2 – 440.9 km) (6.7.2019.)

Ovaj dan je bio izuzetno težak! Umorni od jučer dolazimo do sela Jabučeta gdje smo imali nakanu opskrbiti se i pojesti nešto u lokalnom restoranu. Kako su u restoranu imali neke krstitke odbili su nas poslužiti jelom, no uspijeli smo naručiti barem tekuću okrijepu. Tu se Kristina skoro rasplakala (priznajem, i ja sam bio shrvan) pa sam ju zamolio da zadrži suze jer dućan je blizu, budemo nešto fino kupili tamo. Prema najavi, dućan radi dvokratno, 8-11h i 18-20h pa smo i tu izvisili. Kratki s vodom prolazimo pored groblja i točimo si vode na pipi te shrvani idemo dalje. Ručamo skoro zadnje komade hrane koje imamo i nastavljamo dalje prema Stankovom vrhu. Pred sam kraj pojavljuju se i prve markacije! Mrzim činjenicu da je markirana staza zapravo makadam, ali sretan sam jer napokon dolazimo do nekakve planinarske staze.

Dolazimo do lugarnice prije Stankovog vrha, za nekoliko minuta dolazi i Goran s poklonima. Donio je kruha, Coca Cole, piva i radlera. O brate, najrađe bih te na mjestu izljubio. Došao je i gospodin Miroslav iz HPD Bilo Koprivnica i donosi nam pregršt vode (oko 20L!). Život je dobar! Družimo se do kasno jer sutra je lagan dan, imamo samo 13km do ulaza u Koprivnicu i uzimamo polu 0-day da se odmorimo i opskrbimo za Kalnik.

DAN 22 (440.9 – 454 km) (7.7.2019.)

Budimo se oko 6:30h, lagano spremamo, doručkujemo i smijemo. Krećemo Koprivničkim planinarskim putem prema Starigradu, Goran nas kroz šumu prati biciklom. To je naravno požalio i na prvoj cesti nas ostavlja i čeka kod PRC-a. Nekoliko puta smo se do Podravske kleti izgubili, marke su izblijedile i zarasle, a i staze nisu u najboljem stanju. Šteta, a tako su lijepe.

Dolazimo do Podravske klijeti, uživamo u finoj klopi, a dolazi i Dalibor s klincima pa svi skupa odlaze na bazene, a ja u rezervirani smještaj. U međuvremenu se spušta takva kiša nad Koprivnicom da mi je drago što smo baš danas odlučili imati dan odmora. Ono kaj mi nije drago jest činjenica da su mi se tenisice počele raspadati već na 200 i nekom kilometru, a danas je nedjelja i Intersport u KC radi tek sutra od 8h. To znači da sutra možemo krenuti tek oko 10h, nakon što (nadam se) kupim nove tenisice.

Ipak, te tegobe ostavljam za sutra i u miru pišem zakašnjele blogove. Goran je ponovno najavio za sljedeći vikend da bi mogao doći biciklom, a i Aco je pokazao volju da dođe barem na jedan dan :)

P.S. Ovih dana romantiziram o masnom bureku, onak masnom da kad zagrizeš da se ulje scija van z gupca. Ako tko ima ideju kako to realizirati molim vas nemojte se ustručavati javiti :)

P.S.S. Bilogora, naspram Papuka, nije briljirala, ali definitivno ima svojih čari. Volio bih vidjeti više planinara na njezinim obroncima :)