CLDT: Prevlaka, ali gdje je tabla? #acoprevlaka (dan 94 – 95) (2145.97 – 2194.41 km)

10/18/201910/18/2019-4 minutes read

DAN 94 (2145.97 – 2176.99 km) (17.9.2019.)

Dogovor je pao, Aco u subotu dolazi po mene no javlja se novi problem. Kako preostalih 50 km rastegnuti na 4 dana? Bacio sam oko na kartu i odokativno procijenio da prije kampa u Molunatu udaljenog cirka 33 km nemam gdje noćiti. Tako je i bilo no nema smisla previše dvojiti o tome pa sam jednostavno krenuo put pod noge.

Prvih 5 km pješačio sam po izuzetno prometnoj Jadranskoj magistrali, a tek sam u trenutku pisanja ovog članka vidio da sam sjevernije od magistrale mogao izbjeći glavnu cestu i spustit se nazad na Gornji Obod pa potom na Donji Obod i od tamo nastavit trasom do Cavtata. Sve su to sitnice koje ćemo u budućim iteracijama trase ispraviti kako bi budućim hodačima put bio što ugodniji.

U Cavtatu je sve nešto pomalo, primijetio sam da što južnije putujem ljudi su usporeniji. Mislim da ne bih mogao toliko sporo hodati pa čak da imam 20 kg na leđima. Bilo kako bilo, dao sam svoj doprinos i sjeo na terasu neke pečenjare te naručio hamburger i radler. Baš sam se zaželo onog back-to-basics hamburgera, u hambi pecivu, pljeskavica od koje kasnije dan-dva podriguješ te hambi umak! Nije im se žurilo speći tu pljesku, a ja se nisam žalio, pijuckao sam radler i promatrao turiste u prolasku.

Od Cavtata pa sve do Pasjača plaže dijelom hodam po planinarskoj stazi i improviziranim makadamima konvertiranim u pješačke puteve. Prolazim južno od svih istaknutijih zaseoka poput Močića, Čilipa i Radatovića, a iznad mene neprestano nadlijetaju avioni. Kvalitetno je zapržilo pa se kao sladoled na suncu topim. Makadamskim se putem spuštam do prilaza plaži Pasjača, proglašenoj najboljom (najlijepšom?) plažom u Europi pa je ljudstvo ovdje mnogobrojno.

Sam spust do plaže je relativno jednostavan, a prizori koji se otvaraju prema otvorenom moru svakim korakom sve zapanjujući no uspon gore, e to je zanimljivo. Naime, nakon što sam se malo osvježio u moru morao sam s punim ruksakom popesti se gore. O usponu gore dovoljno je reći da sam po povratku na parkiralište dobrih pola sata zasjeo i pojeo sav šećer što sam imao u ruksaku.

Malo sam se zaigrao, prošlo je 15h, a imam još cirka 15 km do kampa u Molunatu. Srećom, skinuo sam se sa Jadranske magistrale i hodao po lokalnoj cesti pa je prometala gotovo da nema. Nema ni hlada, pržim se na suncu, hlada ni za lijeka sve dok nisam uočio znak na drvetu koji veli da za 3km ima vode. Hodao sam i više od 3km ostatak puta i onako ljutito pomislio “lagali su mi, 3 km je prošlo, nigdje ničega”, sve dok nisam došao cirka pola kilometra prije sela Mikulići.

U Mikulići Nature Parku, kako su ga Marko, James i Wolfgang nazvali, Marko ugošćuje bicikliste i hodače, nudi im informacije o daljnjoj ruti, prostor za šator na njegovom posjedu te pitku vodu. Sve to skupa vrlo skromno izgleda no nekome tko se nađe na krajnjem jugu Hrvatske ovo je pravi mali raj. Oko 18h došao sam do Marka, sva trojica sjedili su na terasi i taman se spremali objedovati. Pozdravili su me s minimalno riječi, dodali prazan tanjur i krenuli smo klopati. Tek smo se nakon klope upoznali kak se spada i do sitnih sati razgovarali i pijuckali vino. Srećom, naslutio sam kamo bi ova večer mogla krenuti pa prije nego što su mi pod utjecajem vina motoričke sposobnosti otkazale poslušnost podigao sam šator na obližnjem brdašcu.

DAN 95 (2176.99 – 2194.41 km) (18.9.2019.)

Lepo smo si hčera spili, tek sam nešto prije 11h z noge na nogu krenul prema najjužnijoj točki Hrvatske, udaljenoj laganih 17.5 km. Ujutro smo si kavu spili te sam se s Wolfgangom dogovorio da me na Prevlaci pokupi za cca 3h, na što je on odgovorio da me čeka dolje u kafiću.

Sav ushitren, za manje od 3h spustio sam se sa zadnjeg makadama na putu i odmah skrenuo desno do beach bara. Tamo su Nikša i Vlaho lagano ispijali pifkane, a kad sam im ispričao da me još samo 2.5 km dijeli od kraja mog puta popili smo koju pivicu skupa. Nikša je odbio bilo kakvu intervenciju što se tiče računa jer, kako je rekao, za par dana se ženi i račun je njegov. Reko ok, daj još jednu onda! Pao je i gablec, Vlaho i njegova žena složili su toliko dobar grah da sam se ustručavao uzeti repete, pitajući se pritom je li pristojno toliko puno pojesti. U priči sam saznao da su prije koji tjedan ugostili i Maria Careka koji je prohodao Via Adriaticu te isto tako prošle godine Nikolu, koji je prohodao CLDT. Kantina beach bar ekipa je super friendly pa ako se kojim slučajem nađete na Prevlaci preporučujem da ih posjetite!

U međuvremenu je bar posjetio lokalni gospon, pričali smo nešto i Wolfie je došao na red pa sam saznao da on sjedi i čeka me u kafiću udaljenom svega pedesetak metara od beach bara. Znači, tko bi rekao da na kraju Hrvatske postoji i beach bar i kafić, nisam mogao vjerovati jer se nisam niti okrenuo da pogledam dalje, čim sam nanjušio pivo ignorirao sam sve ostalo oko sebe ?Otrčao sam do kafića, a tamo prizor. Wolfie sjedi, u jednoj ruci pelin, a u drugoj čaša hladne vode s ledom i riječi “Man, I waited for you for almost two hours.”. Sjeli smo u njegovu golf trojku i otpeljali se pedeset metara do beach bara gdje smo popili još jednu pa sam otišao odraditi zadnje kilometre puta do utvrde.

Zadnji sat puta, pomislih. To je to, gotovo je, 95 dana je proletilo pored mene, prebrzo je prošlo, nisam još bio spreman za povratak u stvarnost. Razmišljao sam o cjelokupnom putu i reminiscencirao o dogodovštinama sve dok me nazad nije povukao prizor skele na utvrdi na Prevlaci. Reko, što se ovdje događa! Utvrda se obnavlja i doslovno je konvertirana u gradilište. Pokušao sam naći našu CLDT tablu no njoj niti traga. Odmah zovem Nikolu, ništa mi nije jasno, a niti njemu. Očito je netko uklonio tablu kada su započeli radovi na obnovi utvrde. Ništa, kaj sad, poslikao sam se pored gradilišta i pričekao Wolfija da me pokupi. Moram priznati, poprilično čudan završetak puta, ali to mi očito priliči. ?

Bokokotorski zaljev i Herceg Novi u daljini

Gdje je CLDT tabla?!

#acoprevlaka

Put je završen, dojmovi su se kroz naredne dane slegli, još samo Acu treba pričekati do subote da me skupi i mentalno se pripremiti za povratak u realnost. Usput sam se uspio prehladiti dok sam se u Molunat spustio kupiti vino, ali sam sreo Švicarce koji su me počastili čokoladom i pivom nekoliko dana prije pa bih reko da je vrijedilo. Aco i Goran došli su u subotu navečer, spekli smo roštilj te u nedjelju ujutro krenuli prema Zagrebu, a put je potrajao gotovo 11 sati!