DAN 77 (1658.66 – 1687.7 km) (31.8.2019.)

Kasni start, skoro u 10h, signalizirao je da će danas biti lijeni dan. Naime, nakon jučerašnjeg druženja z dečkima nije mi se dalo ići dalje, no znao sam da moram. Put nikoga ne čeka. Miro i dečki cuknuli su me nazad na Tulove grede, od kuda sam krenuo put Gračaca. Onako nasumično, u jedinoj vikendici koju sam vidio na putu, upoznao sam tetku Luke Modrića ?

boys be drinkin’ water

Kroz dan sam bio u kontaktu s tetom Alenkom, susjedom iz zagorja, koja mi je sredila smještaj pa je valjalo što prije doći do Gračaca. Peglao sam po Majstorskoj cesti i u jednom trenutku skrenuo na šumski makadam koji vodi skroz do magistrale po kojoj sam morao hodati dobrih 3.5km kako bi stigao do Gračaca. Hodanje po cesti nikad nije zabavno i baš si mislim kako ćemo ovaj dio puta morati nekako promjeniti jer ne dolazi u obzir da trasa prolazi ovuda. Došavši u Gračac dezorijentirano sam preko sat vremena tražio kuću tete Anke i gospona Rade. Dan je bio poprilično jednoličan pa mi je godio razgovor s domaćinima, a nakon večere ubrzo se gasim i tonem u san.

DAN 78 (1687.7 – 1721.27 km) (1.9.2019.)

Jutarnja kafa i kasni start, ništa novo. Došla je i teta Alenka pa smo se malo pospominali no u 10:30h stvarno je bilo vrijeme da krenem dalje, valja doći do Knina. Od starta me prati loše vrijeme, crni oblaci i grmljavina i još k tome prvih 8 km hodam po D1 cesti. Nisam zadovoljan rutom, gruntam kak da to izmjenimo, buduća staza apsolutno ne smije ovuda prolaziti. Cca kilometar prije skretanja na sporednu cestu i makadame stao sam u restoranu da obavim ručak i moram priznat da osim što je bilo ukusno, bilo je i cjenovno pristupačno.

Dobrih vuru i pol sam izdvojio za pauzu za ručak i znam da to moram nadoknaditi. Vrijeme se sve više pogoršava pa ubacujem u višu brzinu i jurim po makadamima. Opet izlazim na D1 i po nekim serpentinama se spuštam u selo Zrmanja Vrelo gdje sam naišao na jedan prekrasan izvor vode. Naime, otkako sam se spustio s Velebita trasa se pretvorila u carstvo kupina pa tako svako malo zobam umjesto da hodam.

malo naelektrizirane žice na stazi jer zakaj ne, jel

33.5 km kasnije zaustavljam se na nekoj random livadi, dobrih pola sata čekam da hrpetina ovaca obavi svoje rituale da mogu postaviti šator, a usput sam se čuo s Nikolom i Igorom. Najavio sam Igoru da sam sutra u Kninu i ko iz pištolja mi je sredio smještaj kod kninskih vatrogasaca. Čuo sam se s gosponom Ivicom iz JVP Knin i sutra me čekaju da dojdem. Ne preostaje mi ništa nego da složim šator i u krpe. Odlučio sam se za ljetnu varijantu jer mi se čini da ipak ne bu ništa od kiše.

DAN 79 (1721.27 – 1745.08 km) (2.9.2019.)

Ljetna je varijanta bila zajeb, ujutro je rosa pala i sve su mi stvari bile mokre. Spremam tako mokre stvari i šator i već sam nešto iza 7h na putu prema Kninu. Na stazi je klasična gužva, predvidivo za ponedjeljak ujutro.

Nešto prije 10h dolazim do kupališta na Zrmanji gdje sunce počinje fino pržiti pa iskorištavam priliku da osušim stvari i odradim prerani gablec. Usput sam se malo bućnuo u Zrmanji :)

Sljedećih 15 km gotovo su u potpunosti na D1 cesti uz izuzev nekoliko kilometar po sporednoj cesti i makadamima. Žurim da čim prije dođem do Knina i maknem se od ceste, gruntam kak da maknemo trasu na potezu Tulove grede – Knin sa ceste. Bimbo je najavio da ima spremnu novu trasu, da ju samo treba prohodati i zabilježiti GPS trag pa se tome neizmjerno veselim jer ovo što sam danas prohodao je katastrofa.

Dehidriran dolazim u Knin, sjedam u prvi birc na rotoru i doslovno sam popio litru Coca Cole koliko sam bio žedan, a usput mi je i cukar pao. Gospon Ivica me zove, pita di sam, da li treba doći po mene, a ja si zamišljam scenu vatrogasnih kola kako dolaze po mene, koji sam udaljen samo 900 metara od vatrogasne postaje.

Dolazim do JVP, upoznajem se s ekipom i shvaćam zašto me Ivica ispitivao gdje sam. Naime, dečki su složili kotlovinu i čekali me da skupa klopamo, a ja budala pijuckam kole u bircu i pišem blogove ? Ipak, kotlovine je bilo dovoljno pa sam se pošteno najel. Proveo sam ugodnu večer s ekipom četvrte smjene i bez obzira kaj sam bio umoran upijao sam informacije o stanju na Dinari. Kako trenutno izgleda, sutra me čeka uspon na Dinaru popraćen jakom kišom, vjetrom i grmljavinom.

DAN 80 (1745.08 – 1767.42 km) (3.9.2019.)

Ujutro se budim, bacam pogled kroz prozor i nisam zadovoljan. Vani lije kiša, hladno je, a i vide se naznake magle. Pozdravljam se s ekipom JVP-a i u jednom od kafića čekam da kiša prestane da obavim opskrbu i napokon krenem prema dugo iščekivanoj Dinari. U kontaktu s Bimbom odlučujem krenuti drugačijom rutom, preko poučne staze uz presušenu rijeku Krčić i po Yogurt stazi prema vrhu. Pokazalo se kao dobra odluka jer je toliko puhao vjetar da vjerujem da bi me otpuhao nazad u Knin da sam krenuo u smjeru Brezovca i prema vrhu Dinare. Jedini minus je što sam propustio trail magic paket kod Brezovca koji mi je Miro brižno pripremio prošli tjedan, kada je posjetio Dinaru sa svojim klincima.

Uspon na Dinaru, odnosno drito ispod vrha, do skloništa Sv. Mihovila odradio sam za manje od 5h, što me uistinu začudilo. Nikada nisam bio na Dinari, no očekivao sam da će biti teže. Kako sam se približavao vrhu uvjeti na stazi su se postepeno pogoršavali pa sam uspon na vrh morao odgoditi za sutra, a tek je 14:30h. Nisam previše razmišljao, zbuksao sam se u sklonište, naložio vatru i promatrao nevrijeme.

Oko 18h počelo se razvedravati, no bilo je prekasno za ići dalje. Još jedna runda drva u vatru i u krpe, sutra je dugačak dan, a dalmatinska zagora nemilosrdna.