U zadnje vrijeme, točnije unazad nekoliko mjeseci intenzivno sam počeo čitati knjige. Teško je to opisati, dobra knjiga izaziva osjećaj zadovoljstva kao što to, kap po kap, uspijeva nekom kvalitetnom vinu. Da li su Novi laki komadi jedna od tih knjiga pročitajte u nastavku.
SUPKULTURA ČITANJA
Čitam kad uhvatim (odnosno odvojim) vremena, gdje god se nalazio, na wc-u, u tramvaju, parku, autu.. Ne znam kako bi opisao čitanje prilikom vožnje javnim prijevozom ili hodajući po gradu. Pogledi upućeni u mome smjeru ostavili su me sve samo ne ravnodušnog. Kada te, bilo mlado ili staro, gleda izmiješanim emocijama čuđenja i prijezira ili se jednostavno odmakne od tebe znaš da nešto nije uredu. Ili s njima ili s tobom. Volim misliti da držim, ako ne prosječan, onda iznadprosječan nivo osobne higijene, lijepo sam ukalupiran što se tiče obleke, a prema sugrađanima se ne odnosim kao da su _umetni epitet_, stoga zaključujem da definitivno nije problem u tome. Ili je cover Novih lakih komada u najmanju ruku bizaran ili pogledi puni nekog čudnog prijezira rezultat su kulturološkog programiranja kojemu svakodnevno svjedočimo, posebice kod mlađih osoba.
Pitam se, kako je sasvim normalno da na ulici ili u tramvaju netko čita dnevne novine ili kakav žuti magazin, oboje prepuno naslova na temu tko s kim, gdje, kada, kako i zašto, a da isto tako bezazleno čitanje knjige često izaziva spomenute reakcije. U doba kada o relevantnosti novih informacija – koje najčešće konzumiramo uz pomoć mobilnih uređaja – odlučujemo u svega nekoliko sekundi i binarnim postupkom pridodajemo true ili false vrijednost istima, manualno čitanje postala je neka čudna supkultura. Ista stvar događa se kada furam Kindle, iako su na početku osobe u meni neposrednoj blizini zaintrigirane kako buljim u neki njima nepoznat uređaj, a da pri tome ne rabim svoje prstiće kako bi lajkao, skrolao ili skupljao bodove rezanjem kakvog voća, no kada shvate da se na tom zapravo crno-bijelom ekranu nalaze “samo” riječi stvar se već šablonski odigrava – čuđenje i razočaranje vrlo su prepoznatljive emocije na njihovim licima.
Svjedočio sam sličnom prizoru prije svega nekoliko dana. Vozim se tramvajem, a ispred mene sjedi prema svemu sudeći studentica, tri kontrastne boje koje nosi na svojoj dugoj, ravnoj kosi navode me da zaključim da vrlo vjerojatno studira na filozofskom. Ona čita, čitam i ja, a ispred nas grupica od četiri ili pet friško pečenih studenata cereka se i proizvodi blago iritantne zvukove lišene bilo kakvih riječi. Naime, nalaze se svega pedesetak centimetara od sebe, a komuniciraju koristeći svoje mobilne uređaje – i to je prihvatljivo i prolazi pod normalno. Ne tvrdim da je čitanje jedina istinita radnja na ovoj strani ludosti, ali je definitivno vrhunski alat za kontempliranje, razvijanje samosvijesti i promišljanje općenito, a to je sve što ovim podužim uvodom u recenziju “Novih lakih komada” želim reći, isto kao i autor spomenute knjige.
PITKO, A PONEKAD TAKO GORKO
Potaknut genijalnošću laganog stila “55 lakih komada” posegnuo sam za “Novim lakim komadima” iščekivajući satiričan osvrt na svakodnevne probleme radnog čovjeka, no ono što me dočekalo jest surovost tema poput nezaposlenosti, odgoja djece, fundamentalizma, marketinga.. nestala je ona satira, ohrabrenje da nije sve tako sivo, iako još uvijek potiče na daljnje istraživanje te poziva na dijalog. Teme koje u svakodnevnom životu prešućujemo, guramo ispod tepiha ili jednostavno uzimamo zdravo za gotovo Milošić genijalno, uz gotovo nepostojeću zadršku, obrađuje i priprema za konzumaciju. Da se razumijemo, spomenuta surovost nije siva, već direktna i oštra, baš onako kako priliči ovakvim temama. Servirano pitko i lako razumljivo, a ponekad tako gorko istinito.
A GDJE JE NESTAO ČOVJEK?
Kroz većinu tekstova proteže se religijska nota koja nekako uvijek uspije racionalizirati ljudsku zlobu i potrebu za destrukcijom. Kako i sam kaže, Milošić se “.. teško identificira na liniji teisti-agnostici-ateisti”, stoga je zanimljivo čitati teološka promišljanja jedne takve osobe. Kontrastno dojmu koji sam stekao iz prijašnjih lakih komada, ovdje se čini kao da je Milošić na neki način odustao, kroz svoje tekstove racionalizirao i prihvatio zlobu koju ljudsko biće gaji u sebi, sve do posljednjih tridesetak stranica knjige gdje s tolikim žarom i strašću opisuje svoja putovanja u Iran, Francusku, Nizozemsku i Rusiju. Pomalo posramljen što sam skočio pred rudo zaključujem da to nisu riječi čovjeka koji je odustao, već čovjeka koji je, laički rečeno, ipak neke stvari skužil.
OD LAIKA LAIKU, LAIČKI
Stil pisanja, osebujan za Milošića prisutan je i ovdje, iako u malčice ozbiljnijem tonu. “Pročitati ga treba i ako vas zanima zašto Vladimir Vladimirovič Putin sanja tisuće – naravno ruskih – plavih mačića.. Pročitati bi ga trebalo i ako ste zaboravili da će vas istina osloboditi..”, kako stoji u pogovoru. Bez obzira da li ste veteran čitanja ili svakodnevni laik, Milošić otvara vrata svima koji kroz njih žele zakoračiti, uz podrazumijevanu spremnost na prihvaćanje činjenice da stvari ipak nisu crno-bijele kakvima se prečesto čine. U kojem je trenutku čitanje postalo ugrožena vrsta aktivnosti ne znam, no jedno sa sigurnošću mogu reći. Treba čitati – ma treba promišljati.