Čežnja za osjećajem važnosti na ovoj strani ludosti

Ti i ja, ljudska bića općenito, želimo mnogo toga; dobro zdravlje, kako vlastito tako i članova naše obitelji, hranu i vodu te novac i stvari koje novac može kupiti. Neki od nabrojanih primjera, poput hrane i vode, nisu samo puka želja, već osnovna ljudska potreba.

Koja revelacija, ljudska bića imaju želje, čežnje, žudnje! Vrlo često iste te želje toliko su jake da se pretvore u žudnje, a nije ni strano da žudnja eskalira u potrebu koja, ako ostane neispunjena, može dovesti do ludila. Ako vam se sve ovo ne čini strano ili suviše direktno, dopustite mi da objasnim što sam mislio.

Da, ljudska smo bića i imamo potrebu za hranom i vodom, jednom od osnovnih mjernih jedinica za preživljavanje. Isto tako, imamo gotovo neutaživu glad, žeđ za osjećajem važnosti. Gospon Sigmund Freud je rekao da sve što radimo izvire iz dva osnovna motiva:  seksualnog poriva i želje da se istaknemo (u nedostatku boljeg prijevoda, the desire to be great). John Dewey pak to zove željom za važnošću. 1

Bez obzira htjeli mi to ili ne, te čežnje i potrebe su ovdje, a ono što možemo učiniti po tom pitanju jest identificiranje načina na koji se ta potreba manifestira (odnosno što u svakome od nas pobuđuje želju za i sam osjećaj važnosti) i kontroliranje te potrebe. Na razmišljanje o osjećaju važnosti potaknuo me nedavni prijateljev članak2 u kojem predstavlja svrhu svog novopečenog bloga, njegovim riječima “… radi neke “osobne ostavštine” – primjerice da se mogu vratiti natrag u vrijeme i vidjeti što sam radio, gdje sam bio..”. Isto se može reći i za moj blog, moje pisanje, koje u meni inicira neki osjećaj važnosti, ne toliko radi potrebe da moji monolozi budu pročitani, već radi potrebe za ostavljanjem traga iza sebe.

Fascinantno je koliko su naše potrebe međusobno slične, a toliko različite. Ponekad potreba za osjećajem važnosti može biti bezazlena, poput mojeg ili Ivanovog blogiranja, a ponekad može dovesti do katastrofalnih posljedica. Na pitanje zašto ljudi polude (prolupaju?) nema definitivnog odgovora (barem ga ja nisam našao), no jedan dio odgovora jest nemogućnost ispunjavanja osnovnih ljudskih potreba, dakle želje za važnošću. Primjerice, nije strano pročitati kako je nečiji brak propao i da je kao rezultat tome osoba završila u nekoj od psihijatrijskih ustanova. Mogu reći da razumijem teoriju iza ovakvih slučajeva, ali ne mogu reći da stvarno razumijem kakav je to osjećaj. Netko će to možda preduhitreno shvatiti kao kritiku na račun nastradale osobe, ali to je tako daleko od toga.

Kako zapravo možemo tvrditi da je toj osobi u njenoj ludosti loše, ako ju je tvrda realnost natjerala na bijeg u plodove vlastite mašte? Tragično? Ne znam baš. Da joj mogu pomoći da se vrati u stvarnost ne znam da li bi to učinio jer je (izgleda) mnogo sretnija tamo gdje je trenutno. Prizemljeni sam realist s blagom dozom romanticizma koji ponekad ispliva na površinu, no jedino što mi u ovom trenutku prolazi u glavu jest ignorance is a bliss izjava. Racionaliziram to činjenicom da smo emotivna bića, bez obzira koliko ponekad želimo postupati logički i racionalno.

Možete me prozvati djetinjastim, ignorantnim, ali jednako tome svi koji tako misle su ignorantni i žive u vlastitoj iluziji na ovoj strani ludosti, neupućeni u dubine vlastitih potreba, ignorirajući iste. To je za mene ludost.

  1. Dale Carnegie, How To Win Friends & Influence People (1936 / 1964 / 1981 (Revised Edition))
  2. Ivan Kozlik, http://ivankozlik.com/hello-world-pozdrav-svijetu/