Nedavno sam, tijekom posjeta nećaku (zlato od djeteta), a nakon što smo obavili ritualni post-lunch spavanac, još u polu uspavanom stanju bezdušno krenuo listati večernjak ne bih li se nekako u potpunosti razbudio. Priznajem, ne listam često domaće štampe, no između stranica besramnih reklama nabasao sam na jedan intervju koji me ugodno iznenadio, a i razbudio.

Odmah sam se, na shemu Proustovih kolačića, prisjetio srednje škole i profesora koji mi je predavao hrvatski, profesora koji je svojim predavanjima često izlazio iz okvira standardnog plana i programa, profesora kojemu je bilo bitnije da njegovi učenici ako ne nauče, barem da zakorače u svijet vlastitog promišljanja i konstruiranja samosvijesti od pomahnitalog bubanja toga što piše na Bašćanskoj ploči.

Ne znam kada se i kako točno dogodilo, no u jednom sam trenutku prestao čitati beletristička djela (u užem smislu – poezija, klasičari iz antičkog doba, romani..) i paralelno s time zadobio averziju prema domaćim autorima. Na to je definitivno utjecalo moje srednjoškolsko obrazovanje, odnosno zastarjeli, a još uvijek važeći plan/sadržaj srednjoškolske lektire (kojeg i sam Darko Milošić u spomenutom intervjuu kritizira), prema kojemu su već u prvom razredu učenici suočeni s tada teško probavljivim grčkim klasicima, raznoraznim Gundulićima i Marulićima.. Ne želim reći da su ta djela i njihovi autori nebitni (zapravo nisam niti relevantan da nešto takvo pokušam ustvrditi), no jednostavno nisu u današnje doba dovoljno da bi se djecu motiviralo na čitanje (sigh).

Bilo kako bilo, da nisam pročitao spomenuti intervju sumnjam da bi pročitao i 55 lakih komada, no ipak se tu radilo o profesoru koji mi uvijek prvi padne na pamet kad me netko pita o mom srednjoškolskom iskustvu (vjerujem da se svi sjećamo jednog takvog profesora) i nekom čudnom, suptilnom osjećaju krivnje što već prije nisam uzeo ovu knjigu u ruke. Zašto su laki komadi baš po mojoj mjeri pročitajte u daljnjem tekstu.

Lagani stil

Iako sam čitanju knjige pristupio s određenom dozom skepse, ugodno sam se iznenadio lakoćom kojom sam prelazio prvu cjelinu tekstova. Naravno, radilo se o satiričnim tekstovima koji opisuju aktualne teme u lijepoj nam našoj i zgode iz autorovog života. Svaka priča napisana je tako da čitatelja, bez obzira na lak i komičan ton, ostavi sa svojevrsnom domaćom zadaćom. Primjećujem, prvih nekoliko komada strateški su postavljeni na početku knjige i služe kao lagan uvod u sljedeće, postepeno kompleksnije tekstove.

Oduvijek sam naginjao ka filozofskoj i psihološkoj prozi te kritički nastrojenim tekstovima, stoga me nije nimalo začudilo što sam knjigu pročitao u svega dva popodneva, a daljnji fenomenološki tekstovi postepeno, ali sigurno podsjetili su me na Nietzschea. Ne direktno na njegove (sulude?!) teme i ideje o kojima raspravlja u svojim djelima, već stil pisanja, koji ipak zahtjeva da čitatelj ima nešto više od makova zrna u glavi (možda dva makova zrna?). Slično tome, korištenje raznoraznih neprevedenih stranih riječi ostavlja dojam pretencioznosti autora, iako kroz ostatak knjige nisam dobio takav dojam. Možda je moja krivica što ne znam trunku njemačkog, a niti latinskog. (hint: u sljedećem izdanju bilo bi lijepo vidjeti prijevod ili značenje tih riječi u fusnotama)

Teško je kritizirati nečiji stil pisanja, pogotovo osobe koja ima skoro pa duplo životnog iskustva od mene, a isto tako i spisateljskog, no jedno mogu reći sa sigurnošću. Milošić u ovoj knjizi pokazuje da je vrsni poznavatelj jezika, bez čega ne bi mogao napisati ovako čitljive tekstove, stoga ako ne marite o rimi i tome da rečenice ponekad mogu postati prave kobase, ne sumnjam da će vam se ova knjiga svidjeti.

Šarolik repertoar tema

Sami tekstovi bogat su izvor društveno relevantnih tema, ponekad onih bezazlenih, svakodnevnih, a ponekad onih o kojima se često ne priča (a trebalo bi se!), kontroverznih u toj dozi da se pitam koliko je to uopće probavljivo domaćoj, odveć konzervativnoj i većinski katoličkoj publici. Od Dare Bubamare, Mansona i Isusa pa sve do dječje seksualnosti, repertoar tema zaista je šarolik. Bez obzira da li je čitatelj već upućen u temu teksta ili ne, Milošić ga spremno poziva na daljnje istraživanje.

Iako za moj ukus ima previše citata iz Dobre knjige, u ovoj knjizi nećete pronaći kako autor nameće svoj stav o određenoj temi i promovira neku političku ili vjersku ideologiju. Naprotiv, dobit ćete osjećaj da o istima promišlja iz naše, vaše, čitateljske perspektive, što je zaista ugodno osvježenje. Osim toga, Milošić se potrudio navesti sve izvore iz kojih je navodio citate (a u kratkim crtama ih i recenzirao), što se može shvatiti kao (ponavljam) svojevrsna domaća zadaća za čitatelje, a nije ni štedio na primjerima filmskih ekranizacija tema prožetih kroz knjigu.

Sada napokon, nakon toliko godina, mogu replicirati: “Darko, sjedi, 5.”.