Racionalizacija odugovlačenja i odgađanja, pokušaj

Od kad sam počeo pisati ove kratkometražne monologe obećao sam sȃm sebi da ću svaki tjedan nastojati objaviti jedan članak, ali kao što to inače biva sa svakodnevnim nastojanjima, niti ovo nije urodilo plodom. Umjesto toga, konstantno surfam netom , a već i refleksno, otvarajući jedno te iste stranice, odugovlačim pisanje bilo kakvog članka.

Ovaj čin odugovlačenja suviše me podsjećao na danas planetarno popularanu prokrastinaciju, so I did some research. Iza svakog odugovlačenja i odgađanja obveza, odnosno bilo kakvih “ozbiljnijih” radnji koje zahtijevaju da zagrebemo ispod površine i investiramo svoje dragocjeno vrijeme, a time i prihvatimo mogućnost neuspjeha, leži strah.

Bilo da se radi o strahu neuspjeha ili straha od neugodnih situacija, suptilnom ili duboko ukorijenjenom, strah je u osnovi agregat negativnih osjećaja koji nas koči u našim nastojanjima zbog kojega prečesto smišljamo izgovore i odgađamo donošenje odluka. Baš zbog toga odugovlačim pisanje članaka, ne pozovem onu slatku, inteligentnu djevojku van ili ozbiljno krenem s pripremama za utrku i ugodno se smjestim u kolotečini izgovora i opravdanja. Što više razmišljam kako da započnem članak ili o čemu uopće da pišem, duže ću odgađati pisanje istog. Srećom pa nije sve tako sivo.

 A new hope

Iako ima mnogo načina suzbijanja prokrastinacije, za mene funkcionira sljedeće: što više tereta i očekivanja stavljam na samog sebe duže ću oklijevati i prokrastinirati. Kada pustim te ideale na stranu i definiram sebe kao samo još jednog part-time bloggera ili amaterskog trkača stvari poput suptilnog straha od negativnih komentara na članke ili neispunjavanja vlastitih očekivanja zvuče potpuno nebitne, riječi se nižu jedna za drugom te sam članak ispadne bolje od očekivanog.

Ovaj pristup zahtjeva da prihvatite činjenicu da ste u nekim stvarima jednostavno prosječni, da niste brutalno talentirani u nečemu, bez obzira na goruću želju za istim ili da niste, recimo, George Clooney. Znam da zvuči glupo, ali kada prihvatite sebe u sadašnjosti i prestanete se strogo držati neke idealne osobe koja želite biti stvari idu same od sebe.

Tada napišem ovaj bad boy članak u manje od sat vremena, obujem tenisice za trčanje i krenem trčati, a skupim i hrabrosti da pozovem onu slatku i inteligentnu curu van. Ovo zadnje ponekad ne prođe planirano, but fuck it. Such is life, no?

  • Vjerujem da se svaki bloger može prepoznati u ovome. Koliko god pripremao novi blog post na kraju kada klikneš na “Objavi” osjećaš da to nije to, da nije dovršeno, da se moglo još nešto dodati i sl., a na kraju ispade da bolje reakcije ima takav “nedovršen” tj. “nesavršen” blog post nego neki koji si pripremao nekoliko (tje)dana.

    • Matija Culjak

      Tomislave, u potpunosti se slažem. Prečesto overthinkamo i na taj način stvar nepotrebno zakompliciramo. Sva sreća pa postoje revizije članaka unutar WordPress sustava :)