You know what really grinds my gears? Ako ste ikada pogledali koju epizodu Family Guya onda će vam ta rečenica biti poznata, isto kao i glavni junak ovog animiranog sitcoma. Peter Griffin poprilično je uobičajen tip s poprilično uobičajenim poslom te unatoč rutinskom načinu prigradskog života imao je niz značajnih životnih iskustava. No, zašto je unatoč svojoj prokletoj prosječnosti Peter poprilično sretna i ispunjena osoba?
Današnja kultura tjera nas da već kao tinejdžeri razmišljamo o tome kako moramo biti nešto posebno kad odrastemo te ako to ne postignemo da naši životi vrijede manje od makovog zrna. Konstantan protok informacija putem interneta i društvenih mreža tjera nas da konzumiramo većinom informacije o događajima koji su po nečemu posebni (posebno loši ili posebno dobri) i da to prihvatimo kao gotovu činjenicu. Ono što propuštamo shvatiti jest da smo većina nas zapravo poprilično jebeno prosječni i samo zato što nas okolina tjera i podsjeća da ne budemo prosječni, osjećamo se nesigurno i žudimo za tim nedostižnim osjećajem posebnosti. Što je toliko loše u prosječnosti?
Ne govorim da je uredu zadovoljiti se s prosjekom (prosječnim životom, prosječnim poslom, prosječnim iskustvima) i svoje temelje postaviti u prosječnosti jer bi svi trebali pokušati biti što bolji možemo, no prihvaćanje prosječnosti do koje dospijemo unatoč našim nastojanjima je sasvim uredu. Prosječnost kao cilj možebitan je promašaj, no prosječnost kao rezultat je čist ok.
Zapravo smo u svemu poprilično prosječni – bilo da se radi o umijeću igranja nogometa ili sposobnosti kreiranja nekog tehnološkog čuda. Znam da nikada neću igrati nogomet tako dobro kao Luka Modrić, osnovati kompaniju poput Applea ili biti vizionar poput Elona Muska. Prihvaćam da sam prosječan u tome pogledu. Možda nikada neću biti Charles maderfaking Bukowski i moj spisateljski doseg neće se proširiti dalje od ovog malog bloga, no dok dam sve od sebe u tu svrhu mogu prihvatiti da ću biti samo još jedan prosječni blogger u velikom moru blogosfere.
Biti poseban na neki način, izvrstan u nečemu zahtjeva mnogo vremena i još više uložene energije i truda ka tome cilju. Iako je Steve Jobs bio vizionar koji je za svog života postigao više nego što ćemo vi i ja skupa ikada postići, bio je poprilično loš čovjek. Tjerao je svoje zaposlenike do granice ludila, a bio je i poprilično loš muž i obiteljski čovjek (ako vas zanima više preporučujem da pročitate njegovu biografiju). Ono što želim reći jest da je planetarno popularan Steve napravio kompromis i odlučio se fokusirati na jednu stvar i prihvatio da će ostali aspekti njegova života patiti ili biti žrtvovani za taj cilj. Bez obzira na to što vam self-help knjige i motivacijski govornici kažu, ne možete imati sve što poželite. Zapravo možete, ako su vaše želje prosječne, no ako želite biti kao Steve morat ćete uložiti mnogo truda i vremena ka ostvarivanju vaših snova.
Čak i tada vrlo je vjerojatno da nećete uspjeti, no baš je tada od iznimne važnosti da možete prihvatiti činjenicu da ste dali sve od sebe i niste uspjeli. Ljudi često ovdje zapnu – misle da ako nisu posebni da život doista nema smisla. To je jedna začinjena pita od govana koja nema smisla niti osnove. Razmislite o tome, kada bi svi bili po nečemu posebni tada po definiciji posebnosti više nitko ne bi bio poseban – bili bi prosječni. Stoga, prosječnost je čist ok, zar ne?
Kada prihvatite činjenicu da ste samo kapljica u moru ljudske populacije u fokus će doći one prosječne stvari: provođenje vremena s boljom polovicom, postojeća i nova prijateljstva, čitanje kvalitetne knjige i ostale sladunjave stvari, što i zvuči pretty fucking boring zato što se radi o prosječnim stvarima.
No, možda su prosječne s razlogom.