Croatian Long Distance Trail (2019) epilog – post thru-hike blues

11/4/201911/5/2019-4 minutes read

Jednog dana, usred tupavog razdoblja prelaska ljeta u jesen, naizgled bezbrižno hodam prema kafiću udaljenom svega 300 metara od stana u nastojanju razbijanja rutine koju sam stvorio po povratku sa puta. Već sam se nazad uhodao u gradsku svakodnevnicu napetosti i užurbanosti, ali sada više nego inače izbjegavam gužve. U tih mizernih 300 metara moram navigirati između nabrijanih vozača automobila, električnih romobila i ekipe koja ne bi digla pogled s mobitela da im život ovisi o tome, a meni onako, u filmskom stilu, počinje zujati u ušima, a boje kao da su izgubile zasićenje.

Thru-hike je, u suštini, učenje novog jezika. Kada završiš hodnju, shvatiš da pričaš drugim jezikom, ljudi oko tebe te ne razumiju ili ti njih više ne razumiješ. Online možete pročitati hrpu članaka o tome kako je thru-hike jedno prekrasno iskustvo “and you should just do it” no rijetko tko spominje posljedice jednog takvog puta. Nemojte me krivo shvatiti, zaista mislim da bi u nekom trenutku u životu svatko trebao otići u solo avanturu (nebitno iz kojeg razloga), ali isto tako treba biti spreman na posljedice putovanja.

Razmišljajte o tome ovako – kada rokate bicikl hrpu kilometara u kontinuitetu, bilo jedan dan ili više, možda čak i nekoliko mjeseci i u jednom trenutku prestanete biciklirati, siđete sa bicikla i osjetite da vam noge “propadaju” i trzave su, zbunjene o tome kako se kretati po ravnoj površini nakon toliko vremena provedenog biciklirajući. (ovu sam analogiju ukrao iz jednog tematski sličnog članka, but hey, it works ?)

Realnost situacije me zapravo udarila tokom vožnje prema Zagrebu, vraćao sam se iz ugodnih 25 celzijevaca u hladnjikav i tmuran grad, u onu automobilsku pomutnju pred kraj ljeta, kada se hrpa ljudi salije nazad u grad. Iako sam prije puta bio svjestan da će se po povratku stvari promjeniti, iznenadila me količina ravnodušnosti koju sam osjećao prema trivijalnim stvarima i modernim, svakodnevnim problemima. Nisam osjećao kao da sam nešto postigao, nikakav ponos na uloženi trud, a nemotiviranost prema traženju posla i budućim ciljevima bila je jača nego ikada. Teško je prihvatiti da nakon tri ili više mjeseca, kada ti je jedini zadatak da razmišljaš o tome gdje je sljedeći izvor vode, točka za opskrbu i koliko ćeš danas kilometara prehodati, sada moraš razmišljati o novcu, poslu i budućnosti. Jedna to thru-hikerica zove homesick for a place that doesn’t have a roof. Kada si na trailu takvim stvarima pridodaješ minimalni prioritet. Na svaki natječaj za posao koji bih se javio osjećao sam kao da moram prodati lažnu sliku o sebi jer sumnjam da itko želi zaposliti nekoga tko sanjari o bregima i planinama, a ne o čamljenju u uredu. Opet, nemojte me krivo shvatiti, volim to što radim no posao je posao, a planina je planina ?

Iako, stvar je vrlo logična. Na trailu hodaš 8, 10 ili više sati dnevno, hormon sreće se proizvodi u izobilju, a onda se vratiš u svakodnevni ritam gradskog života gdje je gotovo nemoguće reproducirati istu količinu fizičke aktivnosti pa je pad endorfina očigledan, a najčešća posljedica jest lijenost i nemotiviranost.

Srećom, poučen iskustvom post ultra (dugoprugaške trkačke utrke) bluesa koje sam iskusio više od jedanput po završetku kakve dulje trail utrke znao sam da je jedini način da izađem iz ovog začaranog kruga zadavanje novih, za početak kratkoročnih, ciljeva. Prema tome kraju odlučio sam otrčati Ljubljanski maraton nakon 3 mjeseca pauze od trčanja, uz trotjedne pripreme i ponovno upoznavanje sa sportom. Apsolutno mi nije stalo do trčanja po asfaltu uz 10000 ostalih trkača no dobro će mi doći zajedničke pripreme s Acom i izlet u Ljubljanu. Usput smo si kroz šalu zadali cilj da istrčimo maraton ispod 4 sata što je za nas sportske entuzijaste trail naravi gotovo nemoguće, ako uzmemo u obzir moto našeg neslužbenog amaterskog trkačkog kluba, Svježina i alkohol™.

Cijeli taj event izgledao je odlično, Ljubljana živi za dan maratona, mlado i staro izlazi na ulice bodriti trkače. Oko 30-og kilometra shvatio sam da imam šanse istrčati maraton ispod 4 sata pa sam prebacio u višu brzinu, a po ulasku u cilj ošamarilo me sitno razočaranje. Službeni rezultat pokazuje 4:01:14, fuck ?Nebitno, mislim si, brzo sam prešao preko toga i čekajući da Aco uđe u cilj shvatio da mi je baš ovo trebalo nakon povratka sa CLDT-a, fizički se iscrpiti, a kako to bolje napraviti nego trčanjem. Odjednom su mi ideje i planovi od kojih sam po povratku s puta odustao počeli švrljati u glavi. I’m back, pomislih.

Statistike, zahvale i planovi za budućnost

Neću puno duljiti o statistikama puta (vjerujem da to nikoga previše ne zanima) nego samo kroz par natuknica iznesti najbitnije:

ukupno trajanje puta: 95 dana
ukupno prijeđenih kilometara: 2194.41
ukupno akumulirane pozitivne visinske razlike: ~50 km
ukupno dana hodanja: 84
ukupno 0-daysa (dana odmora): 11

Sada, nakon što su se dojmovi slegli i imao sam vremena za promišljanje, puno je toga što želim reći, ispričati o putu no to ću ostaviti za neki drugi, dugometražniji format. Zasad htio bih se zahvaliti svima koji su mi na bilo koji način pomogli za vrijeme ove moje šetnje, bilo da se radi o poruci ohrabrenja, trail magicu, da li ste me prihvatili u svoj dom ili usmjerili gdje ima što fino za pojesti ili za prenoćiti, hvala vam od srca! Nadam se da sam vam za uzvrat na trenutak obogatio dan kakvim doživljajem ili pričom s puta ili smo se bar skupa nasmijali.

Filmek

Što se tiče samih sadržaja s puta, planiram objaviti kratkotrajni filmić ili kratku seriju videa, podjeljenu u nekoliko epizoda, nisam još siguran pošto sam zakazao sa snimanjem pa je video materijala vrlo malo :) Isto možete očekivati do kraja godine.

Knjigica

U nekom trenutku sljedeće godine dogodovštine sa CLDT-a pretočiti ću u dugometražniji pisani format, vrlo vjerojatno u obliku putopisa. Knjigu ću pisati s namjerom da posluži budućim CLDT hodačima, dnevnim, sekcijskim ili thru-hikerima te bilo kome tko želi doživiti Hrvatsku na malo drugačiji način.

Buduće (thru-hiking) avanture

U uvodnom sam tekstu pisao o mojoj fascinaciji Japanom i željom da prehodam Tōkai Shizen Hodō, dugoprugašku pješačku stazu koja se proteže od Tokya do Osake dužine ~ 1700 km (uključujući i zaobilazne rute). Sam put traje između 40 i 50 dana, a zbog nadolazećih obaveza pretpostavljam da ću Japan posjetiti 2021. ili 2022. godine.

Credit: Nomadic Tom

Htio bih se okušati u jednoj stomajlici, trail utrci dugoj 100 milja (~ 160 km), a osim toga nastavljam sa hopsanjem po planini, možebitno uz kakav sadržaj na mom YouTube kanalu. Također nastavljam rad na poboljšanju CLDT staze u Udruzi Long Distance Trail Hrvatska.

When all is said and done, posebno bih se htio zahvaliti svojim prijateljima na strpljenju i podršci za vrijeme trajanja puta. S vama je ovaj put krenuo i s vama je završio. Hvala vam od srca :)

Svima ostalima, vidimo se negdje na planini! :)