DAN 31 (613.97 – 657.16 km) (16.7.2019.)

Kako Mateja radi od 6h, pozdravili smo se onako u polusnu oko 5:30h dok sam oko 7h zajedno s Ivom izašao iz stana te je nakon pozdrava svatko krenuo svojim putem. Pojeo sam komad pizze iz Mlinara i to je bilo to što se tiče unosa hrane danas, osim tekućine i sladoleda. Nisam niti slutio, no današnji dan bio je uvertira za slom na Ivanščici.

Put od Varaždina do Čalineca bio je isprepleten cestom i poljima, a žega je udarila već prije 9h. Od Čalineca pa sve do kapele Sv. Bolfnik hodao sam po makadamskoj šumskoj cesti, a od kapele do ceste i makadama za Filićev dom na Ravnoj Gori po nekoj krnjoj planinarskoj stazi. U jednom dijelu prošao sam kroz polje kamilice i pčela gdje nije bilo markacija pa sam imao sreće što sam imao trag na mobitelu koji sam mogao pratiti. Kako sam prije par godina trčao utrku na Ravnoj Gori (Ravna Gora Trail) mislio sam da je to to, home run do Filićevog doma po makadamu i to je to. Klasično, u jednom sam trenutku izgubio stazu, odnosno nisam znao gdje treba ići pa sam se spuštao gotovo do ceste obližnjeg sela kako bi po vertikali prerezao nazad na makadam. Na kraju sam skužio da se makadam prekida na jednom dijelu i da treba nastaviti po donekle zaraslom šumskom putu cca 2 km i nakon toga da se nastavlja makadam, ali sad je već bilo prekasno za vratiti se.

Na pola me uspona slomilo i htio sam uzet štapove kako bi si olakšao uspon pa sam to i napravio. Jedino što su se štapovi zapekli pa ih nisam uspio otvoriti. Kombinacija prašina-kiša koja je prevladavala prijašnjih dana rezultirala je time da sam krepao na usponu do Filićevog doma. Do doma sam došao taman pred početak zalaska sunca, negdje oko 19h, sjeo na klupicu i samo promatrao zalazak sunca.

Cijeli sam dan razmišljao, potaknut susretima sa starim prijateljicama, o tome kako prelaskom iz jednog poglavlja života u drugo gubimo kontakte, no isto tako stječemo nova poznanstva i prijateljstva. Iako mi je trčanje pomoglo da steknem nova prijateljstva, isto me tako lišilo kontakta starih. Možda je to samo izgovor, no ponoć je već prošla pa je vrijeme da spakiram misli i utonem u san. Sutra je naporan dan, imam gotovo 50 km za prevaliti pa bi bilo dobro poći leći.

DAN 32 (657.16km – 705.79 km) (17.7.2019.)

Od Filićevog doma do Trakošćana ima manje od 7 kilometara, no staza je vrlo strma pa sam oprezan do ceste. Dolazim do ulaska u park gdje kupujem kartu za simboličnu kunu te sjedam u restoran, kombiniram kavu, coca colu i sladoled. Dvorac je okružen skelama pa sam lišen pogleda kojeg poznajem. Bez obzira na to, lijepo je ponovno ovdje doći i uživati u miru i tišini. Nakon stanke duže od pola sata privoljavam se ustati i krenuti dalje. Nekako mi smrdi da će ovaj dan biti težak, već od ranog jutra. Kad imaš takav osjećaj najčešće se dogodi točno tako.

Dalje se krećem stazom Trakošćan – Strahinjčica koja večinskim dijelom prolazi asfaltom kroz pitoreskna zagorska sela no to mi nimalo ne smeta. O Zagorje, kak te imam rad :) Polako se približavam krajevima koje poznajem, u Radoboju i Gornjem Jesenju sam više od jedanput zaglibio uz kapljicu. Imam dobar tempo, iako sam bez teka i to me zabrinjava, rokam i dalje. Prolazim Gornje Jesenje i slijede suhoparni kilometri Brda Jesenjskog i spust na Očuru. Dolazak u Očuru me otrijeznio jer sam prolazio kroz kamenolom i uspinjao se po pesjim putevima do napuštenog otvorenog odjela kaznionice u Lepoglavi. Do tog trenutka više nisam imao vode, a vani je pržilo milijun celzijevaca no po naputku ekipe od prošle godine kod kaznionice bi trebala biti pipa s vodom. Uistinu, pipa je tamo, ali vode nema. Već me lagano šiba glad, žedan sam i bez vode i ne znam gdje ću naći okrepu.

Muvam se oko nekretnine i spazim bocu od 2L Coca Cole gotovo punu vodom. Jedini problem jest što ne znam da li je voda pitka. Uzimam bocu, mirišim sadržaj, još ima jak miris po Coca Coli, ali je voda kipuća. Ne dvojim previše o tome, počinjem filtrirati vodu s planom da ubacim tabletice za pročišćavanje vode nakon što vodu isfiltriram. Naravno, tabletice nemrem naći i lud sam. Ništa, vodu ćemo piti ovako, a o posljedicama kasnije. Inače je to tako na putu, kad stalno vadiš stvari iz ruksaka, neke stvari doslovno izgubiš u ruksaku pa ih naknadno nađeš. Nakon par kilometara našao sam izvor vode gdje sam se bezobrazno okrijepio i doslovno otuširao. Gruntal sam si da li bi izdržao bez vode do ovog izvora, vjerojatno bi, no nesigurnost je bila jača pa sam kod kaznionice ispio taj pronađeni, slatki, kipući nektar. I dalje nemrem jesti, ali imam snage za rokanje naprijed.

Na Ivanščici sam prije bio morti jenput i to s one pitome strane, od Ivanca prema vrhu, po Konju. Ovaj dio planine mi je apsolutno nepoznat, kročim tim “stazama” u nadi da ću naići na neku poznatu stazu, ali samo se zavaravam, jer pitome su staze na drugoj strani planine. Danas je nesigurnost pojačana na maksimum. Hodam po Marijanskom hodočasničkom putu prema Vilinskoj špici, ali sam zabrinut jer su sve markacije, table za oznaku puta i poučne table doslovno potrgane i ostatke istih viđam na tlu. Ovdje je Ivanščica pokazala svoje zube pa sam krepal na usponu na špicu, a spust je bio jednako strm koliko i uspon. Na kraju sam saznao da sam doslovno mogao špicu zaobići udesno i krenuti spustom prema makadamu za vrh Ivanščice. ?

Prije nekoliko dana dogovorio sam se s Kristijanom i Mishellom da ćemo se vidjeti u okolici Konjščine pa ovih par dana žurim da odradim kilometražu. Isto tako, danas me jedino drži činjenica da će me posjetiti Björn i ostatak ekipe iz planinarske družine “Odlučit ćemo kasnije”. Na vrh dolazim par minuta iza 21h i apsolutno sam krepan, 48 km i 1900+ metara uspona je iza mene. Ne osjećam se najbolje, pospan sam i gladan, a nemam teka za unest išta u sebe. Ekipa dolazi oko 22h, a ja sam tad već dobrano u šatoru i spreman za REM fazu.

Veseljaci su tu, vadi se raznorazna okrepa, klopa, voće! Jebemti kako mi ih je drago vidjeti, sve ih zanima i iako sam mrtav odgovaram na njihova pitanja, pričamo i veselimo se nekih sat vremena dok me u potpunosti ne savlada umor i tonem u san. Moje stanje je kulminiralo u toku razgovora pa sam tako ispovraćao gotovo svu tekućinu koju sam danas unio u sebe, a koliko sam uspio zbrojiti bila je to zavidna brojka od 6-7 litara. U manje od minutu iskipavam to sve van iz sebe i kao da se ništa nije dogodilo nastavljam razgovor, a dečki me u čudu gledaju. Napokon dobivam tek i proždirem voće koje su mi donijeli. U toku noći još jednom sam iskipao sadržaj želuca iz sebe van (većinski tekućina) pa je mučnina u potpunosti nestala. Jedino što je ostalo jest neispavanost pa pokušavam nadoknaditi san koliko god je to moguće.

DAN 33 (705.79 – 726.47) (18.7.2019.)

Budim se oko 7h, počinjem spremat šator i oko 8h sam već spreman za polazak no shvatio sam da je to u ovom trenutku nemoguće. Naime, oči jedva držim otvorene. Sjedam na klupu i naslanjam glavu i ruke na stol i tako dremuckam do cirka 10h kada odlučujem da stvarno moram poći ako želim u neko razumno vrijeme doći do Konjščine. Dan je bio bezobrazno sparan bez trunke hlada i tih 20km pretvorilo se u gotovo 8h agonije. Svaki hlad koji sam uhvatio bio je moj najmanje pola sata, a ponekad i više od sat vremena. Oko 18h dolazim do Konjščine i posjećujem Nikolu, prijatelja koji živi u blizini i njegovi me roditelji dočekuju sa klopom i hladnim okrepama. Iako umoran, uživam u razgovoru s njima, svaki put kad sam ovdje lijepo me ugoste, a takve stvari treba cijeniti! Uskoro dolazi Kristijan, kipa i ruksak i mene u auto, vozimo se do Silvije i njega, gdje ću većeras prespavati i provesti većinu sutrašnjeg dana.

Dan je bio toliko težak da su mi jako mračne misli prolazile kroz glavu, pa zar mi ovo sve treba, po ovakvoj vrućini hodati i umirati bez razloga. Ozbiljno sam koketirao s mišlju o odustajanju, bez obzira na pređeni put, uloženo vrijeme i novac, nova i stara prijateljstva… Nije mi bilo do ničega, samo sam hti0 zaspati, malo se odmoriti. Ovo je bila moja prva kriza pa si gruntam, ako ću imati krizu svakih 30-ak dana I’ll drink to that, omjer pređenih kilometara i kriza je povoljan!