DAN 92 (2069.16 – 2113.6 km) (15.9.2019.)

Probudio sam se u nedoumici da li sam se odmorio ili sam umoran ko pes. Doručkovali smo i Davor me odbacio do Stona kako bi nastavio dalje. Inicijalno sam planirao potegnuti 40+ kilometara do naselja Trsteno pa tamo negdje bivakirati ili naći smještaj no Davor je predložio da večeras također prespavam kod njih, što sam objeručke prihvatio pa sam se mogao koncentrirati na rokanje kilometara bez da razmišljam gdje ću prenoćiti.

U Ston dolazimo oko 11h i kroz nekoliko minuta već se šetam 3km dugom šetnicom uz more u smjeru Dubrovnika. Danas me čeka bezobrazno puno ceste koju nemam gdje zaobići, a kasni start garantira da ću se danas fino na suncu pržiti pa nisam nešto pretjerano pozitivan. Prvih 25 km tako je i bilo, sve dok nisam došao do naselja Grgurići i Slano te se sljedećih 5 km šetao uz more. Tada je već temperatura lagano popustila pa je cjelokupni doživljaj bio pozitivniji. Uslijedilo je nekoliko kilometara makadama te ostatak po sporednim cestama da bi se navečer, oko 20h, spustio u Trsteno gdje sam pričekao Davora da dođe po mene.

Dan nije bio glamurozan, od prijeđenih 44 km većina je bila po cesti, no i to se moralo odraditi jer po našim saznanjima drugih puteljaka ovdje nema. Barem sam uživao u pogledima prema Elafitskim otocima :) Po dolasku smo večerali pa je Davor predložio da pogledamo film, ali je frajer u prvih 10 minuta filma zaspao ? Nisam niti ja bio daleko od vodoravnog položaja, izdržao sam morti sat vremena i pošao na počinak. Sutra je novi dan.

DAN 93 (2113.6 – 2145.97 km) (16.9.2019.)

Iako sam namjeravao do Trstenog otići javnim prijevozom, Monika je ponudila odbaciti me autom pa nije imalo smisla dvoumiti o tome. Prije odlaska pozdravio sam se s Davorom i krenuli smo prema Trstenom. Nešto prije 10h pozdravio sam se s Monikom te se zaputio u smjeru Srđa. Danas, opet, imam poprilično puno ceste, između ostalog i neizbježnih 6km po Jadranskoj magistrali do mosta prije Dubrovnika pa se mentalno pripremam na taj užas. Moram priznati da bi teže podnosio ovoliku količinu ceste zadnjih nekoliko dana da me Davor i Monika nisu ugostili u svome domu. Sama činjenica da me na kraju dana čeka topli tuš i krevet te kombinacija euforije pred završetak puta bila je dovoljna da izdržim beskrajne kilometre kipućeg asfalta.

Već nakon dva kilometra vrućina me uhvatila, naišao sam na stolac u hladovini te zasjeo i kvalitetnih pola sata promatrao more u daljini.

Uspeo sam se i na Srđ, a tamo brate svijeta mnogobrojnog i raznolikog. Nakupilo se na vidikovcu kod restorana ljudstva i podsjećali su me na jato srdela, svi su se naguravali na ogradu kako bi okinuli istu fotku grada, a samo nekoliko metara dalje stoje prazne i usamljene betonske stepenice s kojih se proteže prekrasan pogled prema Starom gradu i Elafitskim otocima. Okinuo sam i ja jednu Srdela fotku™ i krenuo dalje.

Dan sam završio u naselju Mlini gdje sam se smjestio u kampu. Tamo sam upoznao švicarski par srednjih godina (nažalost zaboravio sam im imena), pričali smo o razlikama između Švicarske i Hrvatske kao da se dvije zemlje mogu uspoređivati ?Ipak, razgovor sam morao skratiti jer sam bio zvjerski gladan pa sam gotovo sve što sam imao u ruksaku pojeo. Netom nakon dolazi Švicarac i donosi mi čokoladu i pivo. Možda sam im se svidio ili su mi se jednostavno smilovali kada su vidjeli kako hrana u mene ulazi kao da nestaje u crnoj rupi ?Bilo kako bilo zahvalio sam im se i pošao na počinak. Po mojim proračunima preostalo mi je još 50 i kusur kilometara pa ne toliko suptilno digitalnim putevima šapućem #acoprevlaka…