DAN 73 (1598.23 – 1610.58 km) (27.8.2019.)

U 9h smo, poprilično lijeno, krenuli prema Tatekovoj kolibi, planinarskom skloništu na Stapu. Već mi je od ranog jutra smrdilo da će današnji dan biti naporan, a dokaz tome bili su celzijevci koji su nas opkolili u 20+ jakom čoporu! Bez obzira na to, nakon što smo počistili sklonište i natočili vode krenuli smo put Panosa, a pogledi koji su se otvarali ostavljali su nas bez daha.

Spust do Jelove Ruje bio je poprilično jednostavan, no nakon toga temperatura se konstantno podizala, s lakoćom premašivši 30 celzijevaca. Kako ionako pratimo Velebitski planinarski put odlučili smo, umjesto rezanja makadama penjanjem i spuštanjem isti jednostavno pratiti i time uštedjeti nešto energije izbjegavajući nepotreban uspon. To se pokazala kao dobra odluka jer smo u nekoliko navrata naišli na medvjeđe otiske i svježu kakicu. Racionalizirao sam da je bolje da smo na otvorenom makadamu, nego u šumi.

Nakon Jelove Ruje teren je postao oštriji, kamenitiji, a ja sam svako malo potrebio pauzu, bez obzira što smo već gotovo bili na našem odredištu. 4.5h nakon polaska, dolaskom do Tatekove jednoglasno smo odlučili da danas ne idemo dalje i tako je današnji put završio sa prijeđenjih 12.3 km što me, priznajem, strahovito demoraliziralo. Ne preostaje nam ništa drugo nego chillati, očito će Velebit biti pomalo, jel.

Klopamo, izležavamo se, a pred zalazak sunca nam se pridružuju dva nova lica u skloništu. Naime, bile su to dvije stranjkinje koje sam prekjučer sreo na putu prema Šugarskoj dulibi. Upoznajemo se, Gosia i Dominika mlade su Poljakinje koje su odlučile svoje ljetne praznike provesti hodajući sekcije Via Dinnarice. Uz večeru pričamo o našem prvom susretu i kako su zapravo ostale bez teksta kad su me vidjele da s ogromnim ruksakom trčim nibrdo. I cure su se složile da je stazi kroz Ramino Korito prijeko potrebno održavanje. Pada noć, a tako i temperatura pa se ubrzo povlačimo u sklonište jer za sutra smo dogovorili rani start, kako bi izbjeli visoke temperature i ujutro odradili što više kilometara.

Usput, danas sam shvatio da apsolutno neću imati dosta hrane za velebitsku dionicu CLDT-a pa tako u Tatekovoj uzimam nešto dehidrirane hrane, a za uzvrat ostavljam nekoliko paketa zobenih pahuljica.

DAN 74 (1610.58 – 1633.56 km) (28.8.2019.)

Buđenje u 6, brzinsko spremanje i već u 7h krećemo put Velikog Rujna. Stapina nam se smiješi, a ja se ne osjećam najbolje, svakih 30-ak minuta moram stati i odmoriti. Govorio sam si da se trebam zagrijati, no kad to potraje par sati znaš da nije dobro. Čim smo se domogli hladovine pozvao sam na pauzu i okrepu. Dobrih smo pola sata meditirali u hladu, sve dok nas cure nisu prestigle pa smo odlučili da je vrijeme da krenemo dalje.

Potez Malo Rujno – Veliko Rujno iscrpio me više nego što sam očekivao. Nikad nisam volio tu cestu koja vodi za Veliko Rujno pa stoga niti danas nije bila iznimka – bez imalo povjetarca, osjećala se prašina u zraku zbog nedavnog prolaska stoke. Čak sam u jednom trenutku morao pregovarati s nekolicinom krava i uvjeriti ih da im nisam prijetnja :)

Došao sam do crkvice na Velikom Rujnom gotovo pola sata prije Goge pa sam to vrijeme iskoristio za okrepu, smjestio sam se u hlad tik do bunara, kako bi kasnije trebao raditi što manje koraka da dođem do vode, toliko sam bio umoran. Uskoro mi se pridružuje i Gogo te Poljakinje, a Gogo i ja nakon ručka odlučujemo napraviti veću pauzu i ubiti oko. Iz sna me drma sunce koje nemilosrdno prži, što sam shvatio probudivši se preznojen, jer hladovina koja me štitila od ultraljubičastog zračenja je nestala.

Oko 14:30 krećemo prema Strugama, finalnom odredištu dana i ubrzo prestižemo Poljakinje pa svi pomalo idemo prema Strugama. Došavši do Struga vidim obavijest da opet imaju problema sa stjenicama, ovdje ne možemo spavati, pomislih. Za to vrijeme Gogo je negdje nestao i nakon 20-ak minuta vraća se iz šume, a u rukama nosi plastični kontenjer sa 7 kg hrane koju je ovdje zakopao prije cca 2 tjedna.

Kakav car! Ne mogu doći k sebi, u kutiji se nalazi širok asortiman namirnica, od tjestenine i maslinovog ulja pa sve do crnog vina i čokolade. Obilato jedemo, a za večerom nam se pridružuju Alex i Charlotte, njemački par hikera. Svi skupa jedemo i odlučujemo odraditi noćni uspon na Vaganski vrh te tamo kampirati. Podijelili smo se u dvije grupe i ja predvodim bržu od dvije te nešto prije 21h dolazimo do Vaganskog vrha i počinjemo slagati moj šator.

Nijemci nemaju šator, samo duplu vreću za spavanje pa ćemo svi skupa spavati u mom šatoru. Uskoro dolaze Gogo i Poljakinje i postavljaju šator poljskih korijena. Niti Gogo nema šator pa će se sklupčati između mog šatora i vodonepropusne stijenke, u svojevrsno predsoblje šatora. Alexu i meni noge bezobrazno smrde, a Charlotte se s time nosi kao da se na to već navikla. Ipak, negdje oko 3h Alex i Charlotte izlaze iz šatora spavati na otvorenome jer smo u šatoru bili kao sardine i nitko se nije naspavao. Ovako ćemo se barem malo naspavati, a oni do jutra malo smrznuti :)

DAN 75 (1633.56 – 1651.05 km) (29.8.2019.)

Nezadovoljan i mrzovoljan se budim već oko 6h, izvan šatora čujem buku i žamor. K vragu, već su budni! Pa zar nemaju niti malo obzira, nitko nije oka sklopio noćas. Izlazim iz šatora i ostajem bez daha, izlazak sunca na Vaganskom vrhu ušutkao je sve prisutne. Doručkujemo, pijuckamo kavu pa se potom pozdravljamo sa Nijemcima i krećemo prema Svetom brdu.

Nešto prije Svetog brda, na prevoju za Vlaški grad, Gogo i ja radimo pauzu za ručak i čekamo Poljakinje. Ovdje Gogo kreće svojim putem, prema Vlaškom gradu i Paklenici, a Poljakinje i ja prema Svetom brdu, Dušicama i finalnom odredištu dana, skloništu Velike Libinje. Gogo, brate, hvala ti na svemu, a posebno na hrani i vinu ?

Potegnuo sam prema Svetom brdu i došavši gore po drugi puta sam danas ostao bez daha. Jedan od razloga je pogled s kojim se pogled s Vaganskog vrha ne može niti mjeriti, a drugi je apokaliptičan broj muha i letećih mrava koji su mi se zavlačili u uši, nos i usta. Jedva sam dočekao da Poljakinje dođu, poslikaju se na vrhu i zaputimo se prema Dušicama. Potegnuo sam naprijed i na nekim me dijelovima brinulo da li će cure pravo skrenuti jer markacije na kamenju nisu bile baš vidljive. Došao sam do Dušica i čekao pola sata pa onda i sat vremena, a Dominika i Gosia još nisu bile ovdje. Odlučio sam otići do obližnjeg bunara kako bi istražio situaciju sa vodom i tamo sam našao cure. Pokušavale su izvući vodu iz bunara no kad sam vidio da u bunaru plivaju punoglavci i zmija samo sam zatvorio vrata bunara. Srećom, u skloništu Dušice bilo je nekoliko kanistera pitke vode pa se svatko od nas poslužio litrom vode iz istih.

Odmah smo se zapičili prema skloništu Velike Libinje, a ono što je uslijedilo teško je opisati riješima. Gotovo nemarkirani cik-cak spust po velikom, plosnatom i skliskom kamenju na vrhuncu žege topio je moja stopala i tenisice. Da stvar bude gora, kada smo se spustili među suhozide bilo je potrebno ispenjati još dva brda do kojih nema nikakve staze, samo velike livade zarasle travom. Nije mi jasno zašto se ovdje ne postavi nekoliko putokaza koji bi planinare usmjeravali, kad već nema utabanog puta i markacija.

Dolaskom do skloništa večeramo i punimo baterije besmislenim razgovorom jer sutra svatko ide svojim putem, cure prema prvoj cesti da mogu stopirati za Crnu Goru, a ja prema Tulovim gredama, gdje me čeka Miroslav i njegovi sinovi. Trail magic koji su mi pripremili B2M dečki na Zavižanu činio se tako daleko (iako je u stvarnosti prošlo tek 5 dana) pa sam se neizmjerno veselio Miroslavu i ostatku vesele ekipe!

DAN 76 (1651.05 – 1658.64 km) (30.8.2019.)

Budim se rano, pozdravljam cure i već u 7h krećem prema Tulovim gredama. Za manje od 2h dolazim do prevoja na Majstorskoj cesti i nikako Miroslava nemrem dobit na telefon, poznata je stvar da je signal oko Tulovih katastrofalan. Odlučujem se spustiti skroz do Tulovih greda, pretpostavljam da me čekaju negdje oko zida koji služi kao vjetrobran. Tako je i bilo, eto Miroslava i njegova četiri sina, svako u svome điru, a na tavici se lagano prži slanina!

Nakon kratkog razgovora, više od par gemišta i dobrog obroka odluka pada da danas napravim pauzu, trpamo se u auto i krećemo na kupanac u Starigrad. Nakon kupanja prismrdilo je na kišu i nevrijeme iz smjera Velebita pa se brzo pakiramo i sjedamo u auto. Pada bezobrazna količina kiše koja uništava svaku mogućnost kampiranja u okolici. Kaj sad, mislim si. Zovem Björna, mog Zagorca, on će sigurno znati gdje bi u okolici mogli prenoćiti. Naravno, predložio mi je obližnji kanjon Krupe i Kudin most. Osim što sam posramljen jer se toga nisam sjetio bez pomoći, pakiramo se i put Golubića i Kudinog mosta. Kod Kudinog mosta slažemo šatore, kupanac u ledenoj rijeci i vrijeme je za gablec. Miro je već poznat po svojoj kuhinji u prirodi pa njemu prepuštamo pripremu večere.

spomenik ljudskoj gluposti

Sve u svemu, ovaj dan nije mogao ispasti bolje, a Velebitsku sam sekciju CLDT-a fino zaokružio. Sutra me čeka spust u Gračac, što je lagana uvertira za nadolazeći uspon na Dinaru.