DAN 25 (488.3 – 507.53 km) (10.7.2019.)

Probudivši se ujutro primjetili smo da pada kiša i ne pokazuje znakove posustajanja pa smo spremanje odugovlačili koliko je god bilo moguće. Tek je oko 10h kiša prestala padati i odmah smo se zaputili u smjeru vrha Vranilac. Teško je bilo odvojiti se od udobnosti doma na Kalniku, ali trebalo je doći do partizanske bolnice u Gabrinovcu.

Pogled sa Vranilca bio je prekrasan, uređena polja koliko god ti pogled seže. Morali smo proći gotovo 500 km da bi došli do vrha sa pogledom, ali vrijedilo je svaki korak!

Spust sa Vranilca bio je donekle zeznut, em zbog skliskog kamena, em zbog mokre zemlje pa smo taj dio odradili školski i polako. Put nas je dalje vodio do vrha Peca (prije toga smo prošli i uzletište paraglidera te svetište Majke Božje) gdje sam malo potegnuo te stigao na vrh nešto više od pola sata prije Kristine.

Moram priznati da mi se Peca dopada više od Vranilca zbog zlatne livade i zanimljivog pogleda koji pruža. Peca je također uzletište za paraglidere no čini mi se da se daleko manje koristi od prijašnjeg uzletišta koje smo posjetili.

Prolazimo kroz Ljubelj Kalnički i po staroj stazi 35 idemo prema Gabrinovcu. Tu počinjem biti jako nervozan i tu nervozu ne skrivam. Iskazujem nezadovoljstvo jer hodamo po zapuštenoj stazi umjesto da smo lagano se prošetali par kilometara više po makadamu. Mislim da sam se tu nagutao najviše paučine, a sam osjećaj paukove kretnje po licu i usnama ostavio mi je gorak okus u ustima, doslovno.

Pola kilometra prije spuštanja na makadam za bolnicu imao sam bliski susret s divljom svinjom. Naime, par metara ispred mene pretrčala je odrasla svinja i sakrila se u grm pored staze i nije više napravila niti koraka. Prolazim pored tog grma i začujem korake i shvatim da mi gotovo ispod nogu prolazi mala divlja svinjica. Potrčao ja, potrčali oni, sve je dobro završilo.

Do bolnice, gdje ćemo večeras noćiti dolazim prije Kristine i uživam u zalasku sunca i sve mi se nekako ipak čini ok. Večeram, a nedugo nakon toga dolazi i Kristina. Pričamo o stazi, postoji potencijal da se staza obnovi, no danas sam loše volje pa na sve to gledam nekako pesimistično. Srećom, Kristina je vječita optimistkinja pa mi to ne zamjera, a nastavak razgovora ovog razgovora ostavljamo za neki drugi dan.

DAN 26 (507.53 – 524.03 km) (11.7.2019.)

Noć je bila poprilično friška pa se budimo promrznuti i čekamo sunce da se malo zagrijemo prije polaska. Današnji cilj je dogegati se do Ludbrega gdje imamo dogovoren smještaj, no čekaju nas šume oko Ludbrega za koje znamo da nemaju planinarske staze (bar na ovoj ruti kojom idemo) pa to idemo odraditi čim prije. Zapravo je Kristina prošla ovaj dio mjesec i pol prije nego će krenuti hodati CLDT pa se relativno ok snalazimo.

Prolazimo kroz šumu i nalazimo ostatke trail utrke u obliku ambalaža energetskih gelova, plastičnih traka na drveću te putokaza. Shame on you organizatori, o kome god se radilo.

Dolazimo do Ludbrega i sjedamo u kafić u centru grada, ispijamo hladno piće i čudimo se kako je grad apsolutno prazan. Ipak, škola je završila pa se to podrazumijeva. Uskoro dolazi i majka mog cimera Ivana i vozi nas kod njih doma, gdje ćemo večeras noćiti. Teta Anica nas bezobrazno gozbi i sprema suhomesnate proizvode za ostatak puta. Nama je teško reći ne jer sva klopa je prefina, a već smo se dobrano najeli. Nakon ručka sjedam na terasu i pijem par gemišteka sa gosponom Josipom, razglabamo o koječemu i razgovor mi godi.

Došlo je i vrijeme za počinak pa se povlačimo u krevete. San mi dolazi lako sve dok Kristina ne počinje u gluho doba noći rondati po ruksaku jer je tražila mp3 uređaj da sluša muziku. Srećom, spomenuti je uređaj čuvala u najglasnijoj vrećici ikad pa me to baca iz sna. Dok je ona fino zaspala oko 5 ujutro, ja sam sljedećih 2 i pol sata buljio u plafon. Neka, osvetit ću joj se danas vojničkim tempom ?

DAN 27 (524.03 – 555.3 km) (12.7.2019.)

Od Ludbrega do Preloga konstantno pada lagana kišica no to nam zapravo godi. Prelaskom Drave službeno ulazimo u Međimurje. Hodamo šetnicom uz Dubravsko jezero koju većinom nastanjuju komarci. Odlučujemo ručati u restoranu Marina, iako su ruksaci puni hrane, ali nemamo se gdje skloniti od kiše kako bi u miru pojeli. Dalje nas put vodi po poljskim putevima i pokojoj šikari, a dok smo došli do sela Gardinovec bili smo poprilično umorni.

Sjedamo u lokalni kafić i s gostima dijelimo razgovor i planove za sutra. Tu smo upoznali i Marinka, našeg današnjeg domaćina. Prvo nas je uputio na ribnjak, no kako zna da tamo ima dosta komaraca ponudio nam je travnatu površinu u svom dvorištu. Tada još nismo znali da je Marinko zapravo već odlučio počastiti nas ugodnom večerom i razgovorom te toplim smještajem, no to je postalo jasno kada smo prema njegovom domu krenuli, a on je nosio pola gajbe vina i kisele vode. Slijedi večera sa Marinkom i njegovom majkom uz pratnju umiljatog psića Chena.

U međuvremenu je Kristina zaspala, a Marinko i ja smo se preselili pod strehu u dvorištu i nastavili razgovor. Kakav apsolutni entuzijazam i pozitivna energija, bilo mi je to teško vjerovati. Dvorište se ubrzo puni pa nas je već desetak oko stola i to je sad postala prava mala fešta. Oko 20h počinje padati kiša i baš sam si razmišljao kako mi je drago što večeras spavam u toplom krevetu. Oko 22h povlačim se na spavanje, sutra je dug put pred nama do Sv. Martina na Muri, a ja nisam više tako mlad kao što sam nekoć bio pa mi je san prijeko potreban.