DAN 15 (284.8 – 305.6 km) (30.6.2019.)

Teško je bilo odvojiti se od ljepote prirode oko Jankovca, no današnji cilj je bio stići do Novog Zvečevog, odnosno točke gdje SPP (Slavonski planinarski put) ponovno ulazi u šumu.

SPP od Jankovca dalje vodi par kilometara po cesti i onda naglo skreće desno i odmah u glavu uzbrdo. Park prirode Papuk je prekrasan i prepun pauka i paučine, što je naznaka da malo ljudi prolazi stazama.

Isto smo potvrdili čim smo izašli iz parka prirode, šumarija je odradila svoje i kao da su ciljano rušili drveće da pada po stazi, čak su okinuli i nekoliko stabala na kojima su markacije. Čudi me kako nitko nije reagirao na to, ali nema smisla previše dvojiti o tome, put ide dalje.

SPP je prekrasan, ali neki dijelovi su toliko loše održavani (marke gotovo izblijedile, staze u potpunosti zarasle..) da mi je to neshvatljivo. Ipak je to naša najstarija planinarska obilaznica.

Dolazimo do odredišne točke, Kristinu čekam gotovo jedan sat, ali opravdano. Iz šume izlazi sa vrečicom punom vrganja tako da su večeras na meniju jajca z vrganjima. Can’t argue with that!

DAN 16 (305.6 – 329.2 km) (1.7.2019.)

Ujutro se lijeno spremamo jer znamo da nas čeka uspon na Crni vrh na kojem je prošle godine i Nikola krepao pa odugovlačimo polazak. Malo se gubimo po SPP-u, jel, no dolazimo pred uspon na Crni vrh i odmah mi pada mrak na oči. Pogled prema gore, ne vidi se kraj usponu koliko je vertikalan i prepun drveća. Okinuo sam nekoliko fotki uspona, ali teško je to dočarati preko fotografije, treba tu agoniju iskusit sa cca 17kg na leđima :) Da bi stvar bila još slađa, tlo prema gore je poprilično rahlo pa za svaki korak koji napravim pola koraka otskliznem dolje.

Nema smisla više o ovome razmišljati, stiščem zube i rokam prema gore. Odrađujem taj uspon, bacam ruksak na pod i odjedanput me udara takva neutaživa želja za gemištom da je to teško opisati. No otkud da sad skemijam gemišt, zadovoljavam se vrhunski ugrijanom vodom. Za cirka 40 minuta dolazi i Kristina, obilazimo Crni vrh, ručamo i krećemo dalje prema Petrovom vrhu. Ima još dosta kilometara pred nama, taman mi se javlja i Nikola, pita gdje smo i koji nam je cilj za danas. Zapravo sam bio toliko nabrijan nakon uspona na Crni vrh da smo do Petrovog vrha došli gotovo “odmah” ?

Potez Crni vrh – Petrov vrh je prekrasan, ali slabo održavan do Vranih kamena. Formacija Vrani kameni podsjeća na Kalnik i Velebit, ali nažalost nemamo vremena popesti se gore, mrak se već lagano spušta, a puta pred nama ima i više nego dovoljno. U međuvremenu dolazi i Dalibor, uzima Kristini ruksak i trči nazad prema Petrovom vrhu kako bi nas spreman dočekao. Lakša za minimalno 10kg, Kristina odmah skaće po stijenama prema Vranim kamenima. Tu sam morao intervenirati i zarežati da nemamo vremena i da na ovakvom putu neke vrhove će ipak morati propustiti. Ako išta, ovo joj je inicjativa da odganizira mini izlet Petrov vrh – Crni vrh. Do Petrovog vrha, gdje ćemo noćiti, dolazimo tek oko 21h, a tamo nas dočekuju trail anđeli Zvjezdana i Daniel iz Osijeka.

Naime, oni su razlog zašto me Nikola propitkivao gdje smo i kaj smo danas. O kako mi je bilo drago! Upoznajemo se, ispijam hladnu pivu, pa drugu i treću.. čevapi! Brate, kako je dobro bilo. Družimo se s našim anđelima do gotovo pola 1 u noć, dijelimo iskustva i priče sa prijašnjih izleta. Vidi se da znaju što smo dosad prošli kroz Slavoniju i do Crnog vrha, lako je slušati njihove dogodovštine. Naime, prošle su godine pomogli Nikoli i ekipi trasirati dijelove CLDT-a pa su se samo slatko smijali dok smo im sa žarom prepričavali komarce, bare i blato.

Nakon ovog druženja današnji mrki uspon mi se ne čini tako težak, uistinu mi je drago da smo ih upoznali, a postoji mogućnost da ćemo se opet sresti negdje oko Mure.

Daniel za kolovoz planira prehodati Slavonski planinarski put pa ako ga sretnete na stazi ponudite ga okrepom, bit će vam zahvalan!

DAN 17 (329.2 – 342.8 km) (2.7.2019.)

Slijedi tuširanje i nekoliko sati sna te opskrba za 4 dana Bilogore. U Daruvaru obavljamo opskrbu i krećemo prema Virovitici. Prvo nam je odredište kula Stupčanica pa nakon toga koliko prođemo, prođemo.

Staza do Stupčanice je u katastrofalnom stanju, usudim se reći da je zadnji put markirana prije minimalno deset godina. Zapravo, najmanje održavana staza koju smo dosad prohodali. Dolazimo do kule koja je prekrasna, ali projekt realizacije obnove je očigledno napušten. Od kule do Velikih Bastaja staza je u nešto boljem stanju, ali ništa za pohvaliti se. Šteta, ovaj dio ima toliki planinarski potencijal, žao mi je što trenutno ovako izgleda.

Prolazimo kroz Velike Bastaje no nismo uhvatili dobru vibru od pogleda mještana pa odlučujemo bivakirati u šumi izvan mjesta. U noći je palo nešto kiše pa sutra imamo dodatni zadatak posušit šatore. Današnjim danom ostavljamo Papuk iza sebe i krećemo na Bilogoru, najteži dio sekcije A. Papuče, bilo mi je drago i vjeruj mi, vratit ću se!